Muhamed Hadžijahić

TURCIZMI U HRVATSKOM JEZIKU

,,Hrvatski narod'', god. VI., br. 975, 3. ožujka 1944., str. 4. Članak je podpisan s -h-.

Daleko pretežna većina hrvatskog naroda stajala je punih pet stoljeća - u nekim krajevima dulje, a u nekim kraće - pod neposrednim kulturnim dohvatom Turaka, što je ostavilo neizbrisivih tragova u svim našim zemljama, koje su bile pod osmanlijskom vlašću. Turskim je utjecajem danas više manje prožeto ne samo naše muslimansko pučanstvo, koje je s Osmanlijama preko islama bilo najjače povezano, nego i pripadnici ostalih vjeroizpoviesti, i to kako u Bosni tako djelomično i u Slavoniji, Lici i Dalmaciji.

Da se turski utjecaj nije samo ograničio na Bosnu i Hercegovinu, nego se protegao i na ostale hrvatske krajeve, u neku ruku svjedoči na jezičnom području za t. zv. Trojednicu hrvatski tekst Obćeg građanskog zakonika, koji je preuzeo čitav niz izraza turskog podrietla: vjeresija, pišmanluk, kapara, rakidžinski, kiridžija, đuture (per aversun), ortakluk, šegrt, zanatlija, mušterija, dućan itd.

Baš je s obzirom na jezik turski utjecaj kod nas posebno izrazit. Hrvatski je jezik kao što znamo natrunjen čitavim nizom rieči i konstrukcija, koje smo primili posredstvom Osmanlija. Ove rieči poznate pod skupnim nazivom ,,turcizmi'', sadržavaju osim izraza čisto turskog podrietla još više arapskih, a uz to i perzijskih te nešto grčkih i drugih rieči iz iztočnih jezika, koje su do Kemalovih reforma bile u tako čestoj jezičnoj uporabi kod Turaka. - Poznati hrvatski orientalist i poviestničar dr. Safvet beg Bašagić, koji je iza sebe ostavio obsežan rječnik u rukopisu pod naslovom ,,Turcizmi, arabizmi i perzizmi u hrvatskom jeziku'', nabrojao je oko 2700 što manje što više razširenih turcizama kod nas, od kojih 1150 čine rieči arapskog podrietla, 980 čisto turske, a 570 perzijske rieči. Spomenuti nam je inače, da se turcizmima bavio Dr. F. Miklošić u svojoj radnji ,,Die turkischen Elemente in den Sudost und Osteuropaischen Sprachen'', - Dr. Kraelicz, koji je pisao u Arch. fur slav. phil., a od Hrvata između ostalih dr. Petar Skok, dr. Jozo Dujmušić i dr. Ivan Esih (koji je 1943. izdao svoje ,,Turcizme''). Osim Bašagićeve zbirke postoji još u rukopisu i rječnik turcizama umrlog Omera Balića iz Mostara.

Hrvatski muslimanski pjesnik Omer ef. Humo iz Mostara koji se iztakao u predokupaciono doba kao promicatelj narodnog jezika na polju pučke prosvjete i prvi tiskao svoja djela na hrvatskom jeziku arapskim pismom, spomenuo je u jednoj svojoj pjesmi, govoreći o bosanskom, (t. j. hrvatskom) logatu (rječniku), da ,,u njemu su tri logata, četiri: turski, furski (t. j. perzijski) i arapski'', ne gledajući u tome ništa zazorno. S vremenom međutim, uslied sve to većega slabljenja veze s Iztokom, počinju se gubiti iz našeg narodnog govora mnogi turcizmi, ali smo još daleko od toga, da bismo hrvatski jezik, barem u osjetljivoj mjeri, očistili od stranih jezičnih, u našem slučaju turskih, natruha.

1926. godine pokušao je hrvatski jezikoslovac Dr. Jozo Dujmušić u jednoj svojoj studiji o turcizmima u hrvatskom jeziku razdvojiti turcizme u skupinu rieči, koje bi se mogle odnosno morale zadržati u suvremenom hrvatskom jeziku te u skupinu turcizama, bez kojih možemo biti. U prvoj skupini razlikuje dva niza, i to turcizme, koji su islamskom dielu našega naroda prieko potrebni, a onda turcizme, kojima imenujemo predmete materialne kulture, koje su Osmanlije donieli na Balkan. Tomu valja pridodati neka imena iz osmanlijske uprave i slično.

Dr. Kruno Krstić, koji je s drom Petrom Guberinom izdao poznate ,,Razlike između hrvatskoga i srbskoga književnog jezika'', otišao je nešto dalje od dra Dujmušića. Iztakao je, da turcizmi kao dialektalno blago pripadaju i hrvatskom govornom krugu - što je dakako samo po sebi razumljivo - ali pri tome naglašuje, da u stvaranju jedinstvenoga hrvatskoga književnog jezika svaki Hrvat treba žrtvovati svoje dialektalne navike onda kad se književno izražava. To dakako ne znači, kaže dr. Krstić, da Hrvat musliman (odnosno Dalmatinac, Zagorac itd.) ne će smjeti svojim literarnim radovima davati lokalnu boju služeći se pri tom i dialektalnim rječnikom, nego samo to, da će književnu hrvatsku rieč smatrati obvezatnom onda, kad ona ima čisto predmetno, od namjera lokalnog crtanja slobodno, ,,indiferentno'', značenje.

Postavlja se sada pitanje, koji bi se konkretno turcizmi imali zadržati u hrvatskom govoru, odnosno koje bi trebalo eliminirati iz hrvatskoga književnog jezika.

Važno je u prvom redu iztaknuti, da su se kod nas uvriežili mnogi turcizmi, za koje težko ili uobće ne možemo naći odgovarajuće zamjene u našem čisto narodnom govoru. Ostavljajući za čas po strani rieči, kojima se označuju kulturna dobra turske proveniencije, spomenut ćemo, primjera radi, rieči badem, bakar, bubreg, čarapa, čekić, čelik, čizme, duhan, kava, kaput, juriš, majmun, sat, pamuk, papuča, top, koje su kod nas gotovo od reda nenadomjestive. Bilo bi isto tako bezmisleno tražiti hrvatske nadoknade za izraze islamskog religioznog izvora, to više, što su i kršćanski Hrvati zadržali u svom religioznom životu čitav niz pojmova nehrvatskog podrietla (angjeo, evangjelje, krizma, litanija, oltar, papa, sakramenat). U ovaj red turcizama možemo primjera radi, navesti rieči abdest, akšam, Allah, Bajram, derviš, džamija, džehennem, džennet, fetva, hadžija, hafiz, hodža, hurija, ićindija, imam, jacija, kadija, Kursan, kurban, nevlud, muftija, mujezin, mutevelija, sabah, vakuf itd. Ostaje još vrlo široko područje turske kulture, kako materialne, tako i duhovne, gdje se također moramo služiti turcizmima. Bilo bi podpuno promašen posao tražiti hrvatske inačice za rieči kao što su na pr. aršin, beg, baklava, burek, buza, čakšire, čibuk, divan, dušek, findžan, handžar, harač, hasura, ibrik, jatagan, oklagija, jufka, mangala, minder, nargila, oka, paša, salep, somun, tepsija, vezir itd.

Daleko smo od toga, da bismo izcrpili sve naše jezično blago turskoga podrietla, koje se ne bi moglo nadomjestiti odgovarajućim hrvatskim izrazima. Mi smo samo, primjera radi, naveli - najviše prema Dujmušiću - jedan manji dio turcizama, o kojima mislimo da bi se imali zadržati u hrvatskom književnom jeziku. Posao je naših jezikoslovaca, posebno iz redova Hrvata muslimana, da se razpravi, što bi se od turcizama kod nas imalo ostaviti, a što bi konačno trebalo, barem iz našega književnog jezika, izkorieniti.