Povratak / Back

Odi na Starčević

STARČEVIĆ KAO BORAC ZA HRVATSKI JEZIK

A. B. Klaić, ,,Spremnost'', god. I., br. 8, 19. travnja 1942., str. 9-10.

 

 

       Da bismo uzmogli razumjeti pojavu dra Ante Starčevića kao borca za hrvatski jezik, valja nam se najprije osvrnuti na t. zv. bečki književni dogovor, koji je održan dne 28. ožujka 1850. Ljudevit Gaj ne igra u ono vrieme više nikakve važne političke uloge, a na hrvatskom se obzorju već gomilaju mutni oblaci, preteče Bachova absolutizma. Na bečkom književnom dogovoru nema Gaja, tamo Hrvate zastupaju Ivan Kukuljević, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić i Vinko Pacel. Što je Hrvate nagnalo, da idu u Beč na dogovor sa Srbima Vukom Stefanovićem Karadžićem, Đurom Daničićem i Stjepanom Pejakovićem, te sa Slovencem Franjom Miklošičem, težko je razumjeti, pogotovo kad se zna, da je Ilircima bilo dobro poznato, koliko Vuk Karadžić mrzi Hrvate. U Hrvatskoj je ta Vukova mržnja na sve, što je hrvatsko, bila obćenito dobro poznata, pa zato nije ni čudo, da je Vukov posjet u Zagrebu (1838.) ,,prošao za ono oduševljeno doba vrlo hladno... Opreke su bivale sve veće. U ,,Kovčežiću'' izašao je napokon Vukov članak ,,Srbi svi i svuda'', gdje je izrekom protiv hrvatske ideje uz podpuno degradiranje hrvatskog imena postavljena svesrbska ideja'' (B. Drechsler, Dr. Ante Starčević, Kolo Matice Hrvatske 1912., str. 178).

       Bit će, da je hrvatski idealizam i u ovom slučaju rekao odlučnu rieč, jer samo s obzirom na taj idealizam možemo razumjeti, da su ona četiri istaknuta predstavnika hrvatskog javnog života, imajući u vidu ,,da jedan narod treba jednu književnost da ima'' književnog dogovora:

       1. jednoglasice priznaju, da ne valja miešajući narječja graditi narječje novo, kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnih narječja izabrati jedno, da bude književni jezik.

       2. jednoglasice priznaju, da je najpravije i najbolje primiti južno narječje da bude književno, a Vuka su zamolili, da napiše glavna pravila za južno narječje, što je on i učinio, da svaki nauči, gdje treba mjesto staroslovjenskoga jat pisati -ije, -je, -e ili -i.

       3. drže dobrim i potrebnim, da i Srbi pišu -h svuda, gdje mu je po etimologiji mjesto, kao što ga i narod obadva vjerozakona na mnogo mjesta u južnim krajevima govori.

       4. jednoglasice priznaju, da -h u imenica na kraju genetiva plurala ne treba pisati, jer mu ondje ni po etimologiji, ni po obćenomu narodnim govoru, ni po staroslovjenskom jeziku, ni po ostalim slovjenskim jezicima nije mjesta. Samo, gdje se nikako ne bi moglo razumjeti, da genetiv, treba upotriebiti akcenat.

       5. zaključuju, da se izpred vokalnoga -r ne umeće ni -a ni -e muklo.

       (Ovaj je dogovor objavljen u Narodnim novinama br. 76 god. 1851.).

       Kako vidimo, nigdje tu nije spomenuto pitanje etimoložkog (ilirskog, hrvatskog) i fonetskog (srbskog) načina pisanja. Pa ipak su Hrvati dobro naslutili, da se u onom ,,južnom narječju'' krije i Vukova fonetika, i zato Vraz ostaje protiv zaključaka bečkog književnog dogovora ovim riečima: ,,Ja obilazih naše ondašnje spisatelje, ne bih li ih sklonio, da mi jedan program učinimo i da bečki predlog tražimo malo promieniti, i Vuka barem na to skloniti, da nas ostavi pri načinu, koji etimologiju ne ruši''.

       No dok je Vraz ovako lirski, ilirski, obilazio spisatelje i bečki priedlog tražio ,,malo promieniti'', podigao se protiv bečkog književnog dogovora dr. Ante Starčević svom sebi svojstvenom žestinom. ,,Starčević je prvi otvoreni protivnik Vukov u Hrvatskoj, i to u doba, kad je Vuk svoje srbske protivnike već svladao i potukao do nogu (B. Drechsler, o. c. 178). U svom ,,Odgovoru na Poslanicu g. A. T. Brlića'' (,,Narodne novine'' 1851., str. 686. i 694.) ustaje protiv načela ,,Piši, kako govoriš'' ovako: ,,Rabbi scholae veli, da se jezik treba učiti od govedara i svinjara. Neka niko g. Brliću ne zamjeri, što mu se ne dopada moj predikt: jezik govedarski: - on još ne pozna placita svoje škole. Naravska je stvar, da uz ovo načelo ne može biti sloga. I zbilja u cieloj školi ni dva ne pišu jednako, pače ni jedan. Tako mora biti. - Oni, koji ga krpaju i vele: piši, kako pravo govoriš, idu s konja na magarca, jer se baš to pita: ko govori pravo? - Rabbi veli, da mu najbolje govore svinjari i njihovi drugovi kozari i . t. d. Nego po sreći ali nesreće, ne znam, što bi rekao. I njih ima puno, pa su i oni nesložni. Dakle svaki učenik piše polag svoga najbližeg svinjara...''

       Bečki književni dogovor nije imao željena uspjeha u Hrvatskoj, premda su Hrvati podpisnici svojim utjecajem na Maticu Ilirsku uspjeli provesti neka njegova načela, pogotovo što se tiče samoglasnoga r. Pa kad je Matica Ilirska odlučila, da Palomotićevu ,,Kristijadu'' izda pravopisom, dogovorenim u Beču, osim što je e s kvačicom htjela zamieniti s ie, ustaje opet Starčević: ,,Da nas ne bi jedna stvar vezala, morali bismo obćinstvo od ove knjige svim mogućim načinom odgovarati, ona bo je zbilja nakaza u našem knjižtvu. Dosta da je izašla izpod šaka sadanjega upraviteljstva Matice, izpod šaka onih ljudi, koji su se zakleli sve kvariti i nastojati, da istim domorodcima naš jezik čim većma ogade. Mi smo prisiljeni vjerovati, da oni to ne rade svojevoljno, nego da su samo tuđe oruđe, i zato na čin neslobodan ne ćemo niti možemo vikati''.

       Najžešće je Starčević napadao na onaj dio zaključaka bečkog književnog dogovora, koji je propisivao, da se vokalno r ima pisati, bez predhodnoga e odnosno a, te videći, da je Matica ,,Kristijadu'' izdala bez -ar, kako je pisao Palmotić (smarti, Isujarstu, barza, targovinom, marzi i t. d., uzp. Maretić, Istorija hrvatskog pravopisa latinskijem slovima, 12) grmi Starčević: ,,Občinstbu će biti znano, da je r najdivljiji, najneugodniji glas, da je glas njegov u jezikoslovju i pjevanju poznan pod imenom glasa pasjega, te da ga ikoliko prosvietljeni govornici i pjesmari upotrebljavaju - koliko im je moguće - samo kod divljih, nečistih strasti, a drugačije svi nastoje, da mu se uklone. Polag ovog glasa razdjeljuju se jezici na umiljate i neugodne''. Pa dalje: ,,Ako li k ovome slovu dojdu još nekoliko poluglasca neugodna, onda se čovjeku čini da se razgovara s baritonistom iz kotca''.

       Starčević je pisao osebujnim pravopisom, koji se je dosta razlikovao od ondašnjeg službenog ilirskog pravopisa. O Starčevićevu pravopisu može se reći u jednom ovako kratkom novinskom članku ovo (Prostudirana su Pisma Magjarolcah i Slavoserbska pasmina po Hervatskoj):

       1. Starčević je pisao ekavski premda je po rođenju bio iz ikavskog kraja i premda je bio sinovac popa Šime Starčevića, odlučnog ikavca i ogorčenog protivnika ,,osedlanog'' e. U ekavskom pisanju nije nitko od jačih pisaca nasljedovao Starčevića, što je nesumljivo sreća po Hrvate, jer su doskora Srbi zabacili Vukovo ije, je i počeli listom pisati ekavski. Kako današnje jezično stanje stoji, kod Srba je pobiedio ekavac - Starčević, a kod Hrvata ijekavac - Vuk, što je zaista čudna ironija sudbine. Što bi bilo, da su Hrvati prihvatili ekavicu, nije težko pogoditi. Starčević piše: biležke, kazati celu istinu, od veka do veka, sedi, proletos, bežeć drugim na vrat, ali ima i ovakvu rečenicu: Tu se dobitak dieli, dakle iekavski, a nalazi se u njega i nešto ikavizma, na pr.: da si u grebu i da nesmiš doći, nijedan Vlah nesmi ustaviti, raznio, jide (jede).

       2. Vokalno r Starčević piše kao er, a tako ga i izgovara, kako smo vidjeli napried, dakle: pasmina slavoserbska po Hervatskoj, za utverditi ove moje reči, deržeć se načela, glavno deržanstvo pisca, majka tverda svojoj detci, neimati od serdca porod, kerstno ime, verstan za tučnju, da se gerčke knjige štiju, ali jednom ima i r: detca, koja izgledaju smrt otca si.

       Ovakvu se Starčevićevu pisanju mnogo prigovaralo, i ono je brzo iztisnuto iz upotrebe, jer se ni uz pomoć znaka ` na e nije moglo razlikovati na pr. pervi, cerkva, persti od berba, perce, derviš i t. d.

       3. Jednačenje po zvučnosti nije provodio, njegov je dakle pravopis, što se tiče pitanja zvučnosti i bezvučnosti, posve etimoložki. Hervati iztočne vere, Austrii neima ter neima obstanka, englezka kraljica, dok se drugi nadtecahu, Zapoljski strada, nepoznadu učenost slavjano-serbsku, Praizka, podbacivanje, podpun, odtuka, preredki, obćenit, odkuda, družtvo, iz pismarnice vlastelinstva berložkoga, proti Francezkoj, ali nalazimo i fonetike, na pr. pedeset, versta ljudih podana pijanstvu (etimoložki bi bilo poddana).

       4. Glasove t i d ispred c i č ostavlja: serdčanostju, na zahtjev Mletčanah, serdce, za svetce, otca, ali izpred š izostavlja te glasove: podložni gospoštinam, za gospoštinu devetina (etimoložki bi bilo gospodštine).

       5. Priedlog s izpred zvučnih suglasnika ostavlja: seljanah je dobitak najsdušnii i najstalnii, sbilja, sgoda, s bogom, što ako se sbude, nesdušan, sgernuv herpu novacah, za poboljšati svoje sdvojeno stanje, sgora, sdola, ali: zdravje, iz kolikih zdelah jide, razuzdanost (uzda od etim. ustda).

       6. Za pretvaranje glasa n u m izpred b ima jedan primjer, prez svake obrambe (obrana).

       7. Skupina zs, zš, zč, zž ne sljubljuje: razstavljeni, izselio, razširiti, razčupati, razžariti, ali: maslac (etimoložki bi bilo mazslac).

       8. dočetak -čtvo ne pretvara u -štvo: razbojničtvo, razumničtvo.

       9. Između p, b, v, m i glasa j ne umeće l: divje i gorske ljude, bezumje, zdravje.

       10. skupina stn ostavlja bez promjene: s mastnim plenom, žalostno, s onimi obestnimi ustalci, povestni sustav, povlastnice, navlastnikom, verstnih za tučnju, kerstno ime.

       11. Jednačenje po govornom organu ne provodi u ovim slučajevima: vera sa krepostju kerstjani, berda premestjati, oprastjati, ludostju, najžestji urotnici, da uskoke napustja na more.

       12. Glas ć bilježi znakom tj i ć: a) smetje, smutjenje, dobitja, zametjuć, svetjenik, Egiptjanah, zaplitjanje, nakitjenih, pohervatjenih, tretjega, bratja, najljutji, sakriše u kolih slanine i prasetje kože, o ukinutju propisah.

       b) većinom, hram ćelavoj Veneri, gdje ćemo, domaći i podomaćeni, štujuć, par golubićah, bez plaće, Nemanići, Branković, već, udomaćeni velikaći, srećan uspeh, ter čekajuć pravoga pomoćnika, plemići, reći, Perušić, obećanje, uteći, pomoć, sreća, plaćani vojnici, momčići.

       13. Glas đ bilježi znakom dj, na pr. tudji, a sa gj samo u riečima Magjari, Magjarolci.

       14. Glas j redovito izostavlja između glasa i i drugih samoglasnika: oni, koji su to sveto zvanje izgubili iz očiuh, najpraktični, akademie, sanjarie, u Scitiu, vapiahu, Slavoniu, Maximilian, austrianskomu generalu Kacianeru, prie, poslie, u ratu proti Persiancu, Dioklecian, uputiše cara Gratiana, Julian, neimadiaše, novotaria, bdiaše, ludoriom, nekoji novii pisci, moradlaše, zakonik Hervatske i Ungarie, u Rusii, u Austrii, ali ima i s glasom j: neprijatelje, dobije, zijati, nije, piju, Rakoczyjem, Oktavijan, samo su se dve petine zemlje podsipavale, odbija.

       15. Tuđe rieči pisao je čas fonetski, a čas etimoložki: a) Švercenbergu, Korunkanij, Tiberij, Klaudij, Fabricij, punktum, Kacianer, Dioklecian.

       b) konsula: pontifex, censorat, Cesar, konsulom, Persianac, Gratian, Rakoczy, Maximilian.

       Rječničko blago Starčevićevo vrlo je bogato i zanimljivo, a isto mu je tako zanimljiva i sintaksa, no sve je to još neproučeno i čeka svoga iztraživača.

       Starčević je htio izdati i gramatiku (rečoslovicu), te je u Narodnim novinama od 8. prosinca 1851. izašao i njegov ,,Poziv k predplati na Hervatsku rečoslovicu''. Zanimljive su ideje, koje Starčević iznosi u svom pozivu, i one se u mnogo čemu razlikuju od ideja, koje su zastupane u ondašnjim ilirskim gramatikama, što su ih napisali Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, Starčevićev poziv glasi:

       ,,Naš jezik u novije je vrieme znamenito napredovao, ali još nije postao prikladnim sredstvom za onu svrhu, za kojom naš narod teži.

       S vremenom se mienjaju potrebe, a s njima i težnje naroda.

       Dosada su se pojedine osobe smatrale za ciele narode; a danas narodi nastoje, da postanu jedinom - osobom.

       Ne ima družtva bez ljubavi, a za ljubav se hoće jednakost istinitih misli i čistih ćućenja.

       Dakle nam je za spomenutu svrhu najpotrebitije sredstvo jezik, budi on živ, budi zaznamenovan.

       Svaka strana nas na jugu živućih Slavjana ima ponešto knjiga polag svoga mjestnoga govora spisanih; ali svi, svi ne imamo ni jednu.

       Mi svi nastojimo, da se sjedinimo zasad barem u jeziku književnom; ali se baš u tome dan na dan jače razstajemo.

       Nemalo svaki pisac služi se jezikom svoga rodnog mjesta i drži, da je samo on na pravom putu.

       Stoga, i za volju mnogih prijatelja, nakanio sam sastaviti rječoslovicu našega jezika.

       Da se ne bi ko poslije kajao, moram naprvo kazati, čemu se ima od ove knjige nadati:

       Govori i piši razumljivo, a uz to, koliko je moguće, uhu ugodno - to je moje rječoslovno načelo.

       Polag ovoga načela urediti ću sve stranke govorenja, a osobito ću govoriti o glasilu (accentus), o izvađanju, vladanju, znamenovanju i upotrebljavanju rieči''.

       Ima podataka, da je Starčević zaista i marljivo radio na svojoj gramatici, te tko u ,,Nevenu'' god. 1852. (str. 303.) čitamo, da je ,,Rečoslovica'' ,,gotova sasvim'' i da će se skoro tiskati, samo pisac još čeka, da mu se jave sakupljači predplatnika, kako bi mogao odrediti nakladu.

       Međutim sve do godine 1854. o Rečoslovici nema ni spomena, a onda se u ,,Nevenu'' (str. 363.) javlja neki predplatnik i pita Starčevića, što je s knjigom. Starčević mu odgovara, da je već god. 1851. bilo napisano ,,devet punih ostrižaka'' Rečoslovice, ali da mu je kasnije posao zapinjao, pa nastavlja: ,,Obećao sam rečoslovicu izdati, i ne već radi kakova napredka književnoga, ali rad šta drugoga, van je niti sam kada moju reč pogazio, niti su ju pogazili: ona će izići, ako mi zdravlje na gorje ne okrene, još ove godine''.

       Starčević nije nažalost mogao održati svoje obećanje, prvo, što je pobolievao, a drugo, što se počeo sve više baviti izključivo političkim radom. Danas, gledajući na njega kao jezikoslovca iz perspektive od nekoliko desetaka godina, može [se] zaključiti, da na jezikoslovnom području nije dao velikih djela, ali se i na tom području osjećaju njegove velike političke koncepsije, koje su mu kasnije pribavile blistav naziv Otca domovine.