str. 345 iz knjige: Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH
Franjo Cipra
>>Nova Hrvatska<<, god. III., br. 13, 16 siečnja 1943., str. 4. Podnaslov >>Još jedan pokušaj, da se olakša snalaženje u novom pravopisu<<.
SMIJEMO LI JOŠ PISATI IJE?
Povodom
pisanja, u čemu se najviše grieši protiv novoga pravopisa (Nova Hrvatska 1.
siečnja 1943.), ustanovili smo, da su najčešći griesi protiv onoga diela
pravila, koji govori o skupovima ie, je i ije, i da se tu opet najviše grieši u
tome, što se često piše ie, gdje, kao i dosad, treba pisati je. Kako smo za
pisanje skupa je našli kratko, jasno i obće pravilo: Piši je, gdje si ga i
dosad pravilno pisao! Mnogi su zaželjeli takvo zgodno pravilo i za pisanje ie.
A pojavilo se čak i pitanje, smije li se po novom pravopisu uobće još pisati
ije. Mnogi imaju pred očima članak 4. zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, u
kome se kaže: Gdje je u ikavskom govoru kratko i, ima se pisati je, a gdje je u
ikavskom govoru dugo i, ima se pisati ie. Za ovo ie znadu svi, da se dosada
pisalo ije. A većina je bila načistu s tim, gdje će napisati takvo ije. Nije
onda čudo, što im se pojavila misao: Kad je tako, da se je i dalje piše, gdje
se dosad pisalo, onda će se valjda mjesto dosadašnjeg ije naprosto sada pisati
ie bez j, i stvar je u redu, ali samo djelomično; u većini slučajeva čak, ali
ne u svima. I čim nije u svima, bez iznimke, onda već nema ništa
od onako jednostavnog recepta, kao što ga imamo za pisanje skupa je.
Istina je
da smo >>liepo diete prolieva bielo mlieko<< prije pisali sa j između i i e, a sada to i naprosto izostavljamo. Ali o tom istom
djetetu i dalje pišemo sa j između i i e: što ne prolije, to ugrije i popije, ili sakrije pa
se smije, i sad je zdravije
nego prije. Primjer nije duhovit, ali je poučan. U svim tim
riečima to ije izrazito je dvosložno, pa ga treba razlikovati od jednostavnog dvoglasa ie u riečima: liepo diete i bielo mlieko, na koje se
jedino proteže pravopisna preinaka, dok u dvosložno ije ona nije dirala ni u
skup je. To ostaje dakle sve kao i dosada.
Provedbena
naredba izričito upozoruje, da od jednosložnog ie treba razlikovati dvosložno
ije, koje je po postanju različito od ie. Oko ovoga drukčijeg postupanja ne
ćemo se u ovom kratkom, čisto praktičnom izlaganju zadržavati, nego ćemo samo
ustanoviti, koji su to slučajevi, kad imamo posla s dvosložnim ije, koje se i
dalje piše, kao što se i dosad pisalo. Ako ih nema mnogo, a mogu se dovesti u
neki sustav, onda nema druge, nego ih nabrojiti, pa zapamtiti. A onda je lako
reći: U svim ostalim slučajevima piši ie bez j.
Provedbena
naredba obuhvaća sve slučajeve, kad se i dalje piše ije, u pet točaka.
Tu su
prije svega oblici imenica na - ija (bilo
čisto hrvatskih, bilo tuđeg podrietla), kao zmija - zmije, davorija - davorije,
nacija - nacije, Marija - Marije, hadžija - hadžije.
Tu su,
drugo, pridjevi i prilozi u komparativu, opet bilo hrvatski bilo tuđi, kao:
čistije, novijega, zdravijem, drugačije, intezivnije; pa oblikom posve slični
prilozi: prije i poslije, i zamjenice: čiji, čija, čije u svim padežima, u
kojima iza ij dolazi e (a to vriedi i za složenice), dakle: čije, nečije,
ničije, svačije, čijega, ničijega, ničijem, svačijem. Te zamjenice, kako
vidite, slažu se u oblicima sa spomenutim komparativima. Zato i jest sve to
došlo pod jednu točku.
To su,
treće, dvie složenice s brojem jedan: ijedan i nijedan, gdje je i odviše
jasno, zašto se piše ije, - i onda oblik nije, koji pripada nizu: nisam, nisi, nije, nismo, niste, nisu.
A sad
dolazi četvrto, a to je nešto, gdje treba malo više upregnuti pamćenje, ali
nije ni to strašno! To je niz glagola, koji se pišu samo u nekim oblicima sa
ije, kao i dosad, i to u sadašnjem vremenu, u trpnom pridjevu (samo neki) i u
imenicama na >>je<<, ukoliko se od njih mogu izvesti (a to je još
rjeđe). Takav je glagol na pr. biti (koji
se ne smije zamieniti s pomoćnim glagolom biti). Sa ije pišu se samo oblici osnovnog glagola: bijem, biješ,
bije, bijemo, bijete, bijen, pa
glagolska imenica bijenje,
nego i isti oblici svih mnogobrojnih njegovih složenica, kao: dobijem,
odbiješ, prebijemo, razbijete, ubijen
i t. d. Ti se glagoli mogu razdieliti u tri skupine: na -iti, na -ijati i na -jeti. U prvu skupinu uz biti idu još gnjiti, kriti, liti, miti, piti, šiti, viti (vijemo vienac). Tu će biti još koji, koji se riedko
upotrebljava, ali ako kome treba, može ga naći u rječniku >>Korienskog
pisanja<<, kao na pr. zastrajeli glagol štiti (t. j. čitati). U drugu skupinu idu ovi glagoli na -ijati:
brijati, grijati, sijati (sjeme), smijati se,
vijati, dakle: brijem, griješ, sije,
smijemo se, vijete žito, snieg vije, vuk vije. U treću skupinu na -jeti idu tri glagola: smjeti, umjeti, spjeti (ovaj dolazi amo u složenicama kao: dospjeti,
prispjeti, uspjeti), dakle: smijem, smiješ, ako uspije, dospije, prispije.
Ovamo idu i složenice glagola htjeti, na pr. ako mi se prohtije.
Te tri
skupine glagola na -iti, -ijati
i -jeti treba naprosto naučiti. Nije to težko, jer ih nema
mnogo osnovnih, a veliki broj složenih ne treba da nam zadaje brigu, jer se oni
ravnaju po osnovnim, od kojih su izvedeni. Primjer smo vidjeli kod glagola biti.
I napokon
peto: još nešto o tuđim riečima. Već smo vidjeli, da se ono, što je rečeno za
komparative na -ije i za
imenice na -ija, odnosi i na tuđe rieči.
Ali za tuđice ima se još reći ovo: Dvosložno ije imamo i na kraju imena kao: Arije, Poncije, zatim u padežima i
izvedenicama tih imena, kao i dugih tuđih imena i rieči, koje se u izvornom ili
pohrvaćenom obliku završavaju na -ij i -i, na pr. natrij - natrijem, Verdi - Verdijev.
A sada tek
možemo dati onaj željeni recept:
U svim
ostalim slučajevima, gdje se prije pisalo ije, sada piše ie, bez j.
Ti
slučajevi diele se u dvie velike skupine, ali samo zbog izgovora, u pismu je
svagda jednako ie. U prvu skupinu idu hrvatske rieči, u drugu tuđice. U hrvatskim je riečima to ie jednosložno,
a tuđicama dvosložno. U tuđicama se
prema potrebi na kraju redka može ie razstaviti, dok se hrvatski dvoglas ie ne
smije razstavljati. Dvosložno ie pišemo u tuđim riečima, gdje je ono u osnovi,
a ne u nastavku, na pr.: hiena, higiena, orient, garsoniera, u kojima smo prije
pisali j između i i e, čime smo se previše udaljili od njihovog izvornog, dakle
korienskog obličja.
Na
pitanje: kada se piše je, kada ije, a kada ie? možemo dakle ukratko ovako
odgovoriti:
1. Gdje se
prije pisalo je, piše se ono i dalje.
2. U pet
slučajeva, koje provedbena naredba posebno propisuje, piše se kao i dosada ije,
sa j. Time je ujedno odgovoreno na naslovno pitanje.
U svim
ostalim slučajevima, gdje se prije pisalo ije, sada se piše ie, bez j.