OSUDA ZIDIĆEVOG PROVUKOVSKOG PRAVOPISA
prof. Marijan Krmpotić Utorak, 08 Siječanj 2008
UJDI-jevci na Prisavlju, 1. dio
Kada je u članku pod naslovom
“Matičin hrvatski pravopisni zaokret” u Večernjem listu 16. III. 2006. tajnik
Matice hrvatske Zorislav Lukić izjavil “Pravopisna
rješenja više ne će trebati tražiti u dvjema knjigama nego samo u jednoj”, ponadal sam
se, rješit ćemo se najzad dvadesetak zbrčkanih, vječno uzalud prepravljanih,
vukopisnih pravopisa hrvatskog ali srbskog jezika.
Poveselil sam se, eto, netko je ipak shvatil da od dva različita jezika ne
možeš sklepati jedan pravopis, pa će Matica hrvatska napokon tiskati “Hrvatski korienski pravopis”! Budući da
je hrvatski korienski pravopis europejska značajka, u tom su me uvjerenju
ostavile i rieči g. Igora Zidića pošto je bil ponovno izabran predsjednikom
Matice. “Članovi Matice hrvatske su jedini hrvatski europejci koji su to bili i
u bivšoj Jugoslaviji, gdje su se borili protiv toga da Hrvatska postane
balkanska provincija” (Vjesnik, 12. VI. 2006.).
Međutim, pravopis koji je Matica nedavno pustila, “na tržište” pod imenom
“Hrvatski” za 120 kuna komad previše je novaca za bofl robu. Ili po hrvatski za
robu s grješkom. Međutim, njegova pojava “na tržištu” u nas ne samo da znači
Matičin hrvatski pravopisni zaokret prema Balkanu, nego preokret, ne samo
pravopisni ciele Matice. Preokret sličan onom koji je usliedil nakon osude
Deklaracije po drugu Titu da je “nož u leđa bratstvu i jedinstvu”. Jerbo:
“Važno je da se ljudi idejno razumeju”. Pa,
valjda je onda taj Matičin pravopis napisan za one koji se idejno razumiju.
Gospodin Igor Zidić u Večernjem listu (Obzor) 23. VI. 2007. hoće opravdati sebe
i svoje omladince kako i zašto Matičin pravopisni zaokret okrenuše unatrag
prema nazadnom i odbačenom Novosadskom jugounitarnom pravopisu. Igor Zidić
veli, ti njegovi mladi strukovnjaci čine to stoga jerbo se oni ne sjećaju političkih
jugomanipulacija jezikom i ni u snu ih ne muče novosadske mòre.
Zašto
ih niste onda opomenuli da manje snivaju, a više čitaju? Kako ono
jednoć reče Veselko Tenžera za nenačitane novinare da više pišu nego što
čitaju. Pišu po JUS-u, kako vidješe u svojih roditelja. Pišu vukopisanijem kako
ih naučiše njihovi profesori za koje su srpski i hrvatski jedan jezik. Pišu
kako vide da pišu novinari koje za zadane teze plaćaju oni koji para imaju.
Pišu kako piše HINA i kako vide da pišu i govore ujdijevci na Prisavlju 3.
prof. Marijan Krmpotić Srijeda, 09 Siječanj 2008
UJDI-jevci na Prisavlju, 2. dio
Ali, da bi mogal zadati nizki udarac
nekim kritičarima Matičina pravopisna zaokreta od kojih neki podpisaše 1954.
Novosadski dogovor, Igor Zidić ne će reći, da je većina hrvatskih jezikoslovaca
otišla u Novi Sad pod prietnjom Partije. Da se tih najcrnijih dana
velikosrpskog hegemonizma Beograd bil zaintačil da se “Dogovor” svakako mora
podpisati. Da su to zahtievala dva Aleksandra: jugokomunistički ministar života
i smrti Ranković i velikosrbski jezičar Belić radi što brže “istrage” hrvatskog
jezika. Tako su mu se rieči iz članka u Večernjem listu od 23. VI. 2007.:
“Neka gospoda naučila su da su političke diskvalifikacije najjača znanost”,
vratile u lice kano bumerang. Žalostno je da se Igor Zidić služi političkim
diskvalifikacijama nekih jezikoslovaca u svoju obranu kano daje zaboravil da su
svi hrvatski podpisnici Novosadskog dogovora, podpisavši Deklaraciju o nazivu i
položaju hrvatskog književnog jezika i 1967. odbacili taj isti Novosadski
dogovor. Za g. Igora Zidića, kako reče, je borba za hrvatski bila rat “između
tobožnje jezikoslovne partizanštine i tobožnje jezikoslovne domobranštine,
između tobožnje partizanske Hrvatske i tobožnje domobranske Hrvatske”.
Ako s “tobožnji” g. Igor Zidić hoće reći da rat za hrvatski jezik u
Jugoslavijama nije bil pravi, moram ga izpraviti. Rat je bil pravi. Nije vrag
da je zaboravil da je poslije Deklaracije među Hrvatima bilo puno stradalnika.
I pisac ovih redaka bil je jedan od njih. Zapravo, nije bilo
rodoljubna hrvatskoga intelektualca koji nije u Jugi doživjel gorka jezična
izkustva.
Možda
za Vas g. Igore Zidiću i nije ključno hoćete li pisati “neću” ili “ne ću”, ali
moram Vas i Vaše mladce jugoslovce upozoriti da nam razstavljeno pisanje “ne
ću” itd. nije došlo od Vuka kako Vi tvrdite. Baš obratno. Na str. 65. u
Hrvatskom korienskom pravopisu u izdanju Hrvatske sveučilištne naklade 1992. u
poglavlju: Sastavljeno i razstavljeno pisanje rieči; podnaslov: Prilog i
predmetak ne; u točki 290. piše crno na bielo:
“Razstavljeno se piše: ne ću, ne ćeš, ne će ...; ne bih, ne bi...”.
To znači da Zidićevi mladci nisu nikada ni povirili u Hrvatski korienski
pravopis. Da nisu pročitali ni slova od štiva što ga je napisal Vuk Stefanović
Karadžić. Čak ni njegov čuveni rasistički spis: “Srbi svi i svuda”, temelj
velikosrpskoga plana “Do istrage naše ili vaše”, po kojem ćemo mi biti
iztrebljeni ili asimilirani, jerbo smo već uzeli srpski za svoj jezik.
Zar doista g. Zidiću Vaši Matičini pravopisni strukovnjaci nikada nisu čuli za Zagrebačku filoložku školu? Za hrvatski korienski Gajev
pravopis, zvan i gajicom kojem je osnovica tradicionalna hrvatska pravopisna
praksa i koji je “jedan od najboljih hrvatskih
pravopisnih priručnika i sastavljači budućih priručnika mogli bi ga u mnogo čem
sliediti”. Tako tvrdi ugledni jezikoslovac Stjepko Težak u Pogovoru.
Umjesto toga Vaši Matičini mladci sliede srbski izgovorni pravopis Vuka
Stefanovića Karadžića...