LJUDEVIT JONKE I BORBA ZA KORIENSKI
PRAVOPIS
prof. Marijan Krmpotić Subota, 05 Siječanj 2008
Novi
je Matičin pravopis zapravo stari novosadski pravopis - 1. dio
Ako je i Deklaracija o
ravnopravnosti hrvatskoga jezika doživjela slom zajedno sa smrću Ljudevita
Jonkea (1907. - 1979.), profesor Ljudevit Jonke ostal je do danas živom
legendom kano branitelj hrvatskoga jezika u XX. st. Za jugokomunističke
diktature kada se hrvatski jezik smio imenom spomenuti samo kano inačica
srbskohrvatskoga, prof. Jonke je na sve moguće načine podkopaval još jedan
pokušaj beogradske čaršije nametnuti nam srbski kano jedinstven jezik za Srbe i
Hrvate prema velikosrbskom četničkom planu “do istrage naše ili vaše” - koji je
u Titovoj jugokomunističkoj bratstvojedinstvujušćoj diktaturi 1954. dobil ime:
‘Novosadski dogovor’.
U knjigi Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća prof. Jonke se usudil
Zagrebačku Filoložku školu prikazati glavnom zaprjekom širenju tlapnji o
jezičnom jedinstvu Hrvata i Srba i nas učiti da hrvatski jezik nije nikakva
zapadna inačica srbskohrvatskoga, nego samosvojan jezik s oblikovanom normom
koji je u XIX. stoljeću bil u javnoj uporabi kano obćeprihvaćen standardni
jezik u Hrvatskoj. Jonke, tako, kroči stopama Otca Domovine Ante Starčevića
prvoga javnog protivnika Vuka Stefanovića Karadžića među Hrvatima.
Već 1864. Starčević dokazuje da su smjernice Karadžićeva jednonarječna
novoštokavskoga srbskog jezika s izgovornim pravopisom same po sebi u dubokoj
suprotnosti s načelima Zagrebačke filoložke škole koja zagovara posebnost hrvatskoga
književnog jezika izgrađena na tronarječnim vrelima s hrvatskim korienskim
načinom pisanja. Riečju, za profesora Ljudevita Jonkea hrvatski i srbski su dva
različita slavenska jezika slični odprilike koliko je hrvatski sličan
slovenskom.
Sa zloslutnjom, preko volje - pošto mu je naredil Vladimir Bakarić iz CK KPH
jer veli Beograd svakako hoće da se taj Novosadski dogovor sa srbijanskim
lingvistima podpiše - profesor Jonke otišal je u Novi Sad u Maticu srpsku. Nu,
dok su kasnije neki na smrt preplašeni podpisnici s Deklaracije povukli svoje
podpise, profesor Ljudevit Jonke učinil je obratno. Povukal je svoj podpis s
Novosadskoga dogovora i svima dal na znanje da misli da Novosadski dogovor
služi Beogradu za srbizaciju “do istrage” hrvatskog jezika.
Srbi mu to ne će oprostiti nakon Titina prevrata u Karađorđevu 1971. Pošto je
ministar prosvjete Stipe Šuvar već dal na lomači spaliti proljećarski Hrvatski
pravopis, zabranit će i tiskanje Jonkeove zadnje knjige Hrvatski književni
jezik danas. Šuvar da se dodvori Beogradu, svrgnut će prof. Jonkea sa svih
položaja i s prijezirom ga izbaciti na ulicu kano šugava psa. Ne će
dopustiti i da se javno objavi da je prof. Jonke bil lažno obtužen i podlo
oklevetan za utaju poreza. Umirovljen, Ljudevit Jonke razboljet će se i uskoro
umrieti od jeda i jada.
prof. Marijan Krmpotić Nedjelja, 06 Siječanj 2008
Novi
Matičin pravopis zapravo stari novosadski pravopis - 2. dio
Zaslužno, stota obljetnica rođenja
Ljudevita Jonkea obilježena je ovih dana. I u Karlovcu i na tribini održanoj u
Zagrebu iztaknute su sve njegove vrline i zasluge u borbi za naše pravo na
majčinski nam hrvatski jezik. Ostavil nam je nekoliko vrjednih knjiga i mnogo
članaka u kojima nas bodri da njegujemo svoj materinski jezik. Već 1964. dok
svi drugi ustrašeno i skrušeno šute, u svojoj knjigi Književni jezik u teoriji
i paksi prof. Jonke nas na str. 84. opominje da ne smijemo hrvatske rieči
zamienjivati srbskima, pa kaže, primjerice: “Ako se hrvatski sasvim pravilno služi glagolima ‘svršiti, završiti,
dovršiti’, nema zaista nikakva smisla da se ti glagoli potiru forsiranjem
glagola ‘okončati’”.
Nakon smrti prof. Jonkea i političkog sloma Deklaracije o ravnopravnosti
hrvatskoga jezika uskoro se u izdanju Libera (SNL) Slavka Goldsteina i Školske
knjige u knjižarama pojavil Pravopisni
priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Vladimira Anića i Josipa Silića. Zapravo u
biti, to je doslovce pretiskan onaj isti
jugounitaristički Pravopis hrvatskosrpskoga jezika koji je 1960. izradilo
Pravopisno povjerenstvo Matice Srpske i Hrvatske. Tako, kad
izborismo vlastitu državu, uzalud smo se ponadali da će doći konačno i do
razsrbljivanja hrvatskoga jezika.
Doduše, kada je Hrvatska Sveučilištna naklada 1992. izdala pretisak Hrvatskoga
(korienskoga) Pravopisa iz 1944. predstavljanju je nazočil i dr. Franjo Tuđman.
I u Jutarnjem listu 10. V. 1999. izašal je članak s naslovom: “Stjepan Babić predlaže uvođenje hrvatskoga korienskoga pravopisa!” I opet
ništa. Izim nekoliko primjedaba iz pustih glava. Primjerice, prof. lingvistike
na Institutum Studiorum Humanitatis u Ljubljani Dubravko Škiljan veli kako bi
onda “Svi Hrvati postali nepismeni” (sic!). Zar su Slovenci nepismeni jer pišu
Gajevim korienskim pravopisom, prof. Škiljane? S druge strane gosp. Marijan Horvat-Mileković
zapisal je u svojoj knjigi Mač nad Hrvatskom na str. 205. “Dok se dr. Ivo
Pranjković protivi korienskom pravopisu, jer bi on izazval potežkoće, a
govornici bi stalno zastajkivali i zamuckivali”. Uzput, podsjećamo profesora Ivu Pranjkovića da se svi europski jezici pišu
korienskim pravopisom!
Oprečno, umjesto Hrvatskoga korienskoga pravopisa Hrvati su uskoro dobili još
jedan doslovce pretiskan novosadski jugounitaristički pravopis Vladimira Anića
i Josipa Silića, ali taj put s imenom Pravopisni priručnik hrvatskoga jezika.
Zapravo, to je onaj isti Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srbskoga jezika
Vladimira Anića i Josipa Silića kojem je vlasnik Novog Libera Slavko Goldstein,
sukladno novoj političkoj situaciji nakon 1990. samo promienil ime na koricama. K tome, uz taj Pravopis nakladnik
Slavko Goldstein tiska i suvremeni Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića.
Nu, kako se uskoro potvrdilo taj “suvremeni” hrvatski rječnik, kako ga na sva
usta hvali g. Slavko Goldstein, ne samo da nije suvremen, nego nije ni rječnik
hrvatskoga jezika.
Nepouzdan je, Anić u njem ne pravi razlike između hrvatskog i srbskog jezika.
Zato neki taj jezik dogovoren 1954. u Novom Sadu u Matici Srpskoj i danas
podrugljivo nazivaju “srpskohrvatskim ali srpskim”, neki ‘jugoslavenskim”
državnim, a oni krotkiji što naginju hrvatskoj šutnji “hrvatskim po JUS-u”, tj.
po jugoslavenskom standardu.
Nakladnik Slavko Goldstein umrježit će ga i na internet za školska računala
kako bi za hrvatsku mladež od potrge sačuval doseg “istrage” hrvatskoga jezika
postignut unitarnim dogovorom u Matici Srpskoj. I ovih će dana najaviti
ponovno: “Internetom do boljeg znanja
hrvatskoga” (Večernji list 2. VI. 2007.) Slavko
Goldstein hvali otvorenost toga Anićeva Rječnika jerbo to nije samo rječnik svih
hrvatskih rieči, nego i srbskih zabilježenih u Akademijinu Rječniku hrvatskoga
ili srpskoga jezika još u XIX. stoljeću po njegovu prvom uredniku Đuri
Daničiću, alias Đorđu Petroviću.
Ali Daničić je, kano Vukov privrženik prvo
Srbin, pa tek onda urednik Akademijina Rječnika, zato u nj unosi
ijekavizirane rieči iz srbskoga novoštokavskoga i srbske turcizme. U njem nema rieči iz hrvatskih narječja. Srbin ne zna
što one znače. Za Daničića su rieči iz čakavskoga i kajkavskoga provincializmi
i zastarjelice. Po primjerima u Anićevu Rječniku vidimo da Anić ne priznaje
hrvatski standardni jezik iz poslijevukovska razdoblja, premda se suvremeni
hrvatski standardni jezik razlikuje od srbijanske anakrone vukovštine.
Anić to zna. On je sveučilištni profesor standardnoga hrvatskog jezika. Zašto
onda Anić svoja osobna stajališta predpostavlja znanstvenoj hrvatskoj
normalistiki kako bi u učenika stvoril krive predočbe ne samo o pojedinim
riečima, nego i o njihovoj uporabi u hrvatskom jeziku? Ne služi li se Anić otrcanim
okvirima vukovskoga jezikoslovlja kako bi svoje pseudoznanstveno stajalište o
jedinstvenosti srbskohrvatskoga jezika krivo prikazal kano znanstveno
stajalište. Samo si sada pod lažnim imenom “hrvatski” na svojem Rječniku (sic!)
otvara leksički cielo štokavsko područje i normira ga prema najboljoj tradiciji
jugounitarističkog vukovskog jezikoslovlja...