Jezik je osnovno obilježje svakog naroda, njegove samobitnosti i odraz poviestnih
prilika. On prvenstveno služi za sporazumievanje između određene skupine ljudi.
Iz njega se jasno razpoznaje poviestna, zemljopisna i uljudbena baština svakog
prirodno nastalog naroda, no isto tako se mogu lako odkriti umjetni narodi s,
naravno, umjetnim, t.j. ukradenim jezikom. Narod bez svog vlastitog jezika nije
narod nego samo prividna i lažna, a zapravo prozirna slika njega samoga. Živo
ostvarivanje jezika naziva se govor, skup pravila govorenja pravogovor, a
pravilo za pisanje jezika nazivamo pravopisom. Upravo ta dva činbenika,
pravogovor i pravopis, tvore jedinstveno složen jezik koji bi načelno ciela
skupina ljudi koji ga koriste, svi trebali jednako govoriti i svi ga jednako
pisati (pritom moja misao nije da pisanje treba biti jednako govoru!).
Iako je
slavenskog podrietla, za razliku od nekih, hrvatski jezik ni u kojem slučaju ne
može biti "prljava mješavina slavenskih jezika" jer se neprekidno
razvijao u tisućljetnoj hrvatskoj poviesti i postupno dobivao svoj današnji
oblik. Zbog slavne poviesti hrvatskog jezika koji se razvijao uzporedno s
poviestnim sbivanjima u Hrvatskoj i pradomovinama Hrvata, s punim pravom
usuđujem se reći da je on jedan od najboljih primjera moje izreke da se iz
jezika vidi čitava poviest naroda! Jezik je jedna od temeljnih vriednosti
hrvatskog naroda i njime se treba ponositi svaki Hrvat koji drži do svojih
običaja i uljudbe, braniti ga od svih vanjskih utjecaja koji ga osiromašuju, a
kao što su mnogobrojne tuđice u jeziku, različite podvale koje su pokušane biti
ostvarene u poviesti (na pr. Ideje Vuka Karadžića). Hrvatski jezik svi moramo
držati za najveću svetinju ovog naroda i zalagati se za njegov izvorni oblik.
Jer, on je naše bogatstvo, on je naša snaga, on je naša sviest, naš ponos i
dika!
Filip Barišić