Valunska ploča (Cres), 11. st
Prijepis iz knjige TERRA INCOGNITA od Branka Fučića:
Izlet u Valun na otoku Cresu znači uvijek jedan radostan dan više u vašem životu – dan prepun iznenađenja, blistavih slika, otkrića čudesnih pejzaža i susreta s rijetko pitomim ljudima. Za gurmane, to je dodatno i obilat tanjur otočke janjetine s mladim lukom ili tanjur dobre morske ribe na žaru – ribe koja, nakon mora, po drugi puta mora zaplivati u vinu.
Ali sada se obraćam jednoj drugoj vrsti gurmana, onoj vrsti koja, ne prezirući birani stol u valunskim konobama i oštarijama, traži u Valunu i jedan drugi užitak – kulturni, povijesni.
Valun je na glasu po Valunskoj ploči.
Kad je pogledate izloženu u valunskoj župnoj crkvi, ne znam kako ćete odgovoriti – možda razočarano, možda oduševljeno. Jer, kada se u povijesti kao znanosti i u arheologiji kaže >>ploča<<, tabula, uvijek se ima predodžba neke lijepe, klesarski oblikovane, brižno obrađene, pravilne kamene ploče sa svečano, predstavljajuće i uzorno uklesanim slovima. Ništa od toga na Valunskoj ploči!
Ona je obična >>škrila<<, prirodni komad pločasta kamena, takva ploča kakva se može po otočkim kamenjarima naći, uočiti, prepoznati i odabrati i dandanas. Ima nešto rudimentarnoga prapovijesnoga, nešto bezvremenoga u njoj.
U davnini, nečije ju je oko otkrilo, i nečije su je ruke izvadile iz zemlje i upotrijebile da njome – kao prikladnim kamenom – pokriju na groblju jedan obiteljski grob, u kojem su bila pokopana već tri pokoljenja: jedna baka, njezin sin i njezin unuk. Na Valunskoj ploči piše da se baka zvala TEHA, sin BRATOHNA, unuk JUNA. To je zapisano dvama različitim jezicima i dvama različitim pismima.
Hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom piše:
TEHA, SIN, VNUK JUNA
A srednjovjekovnim latinskim jezikom piše:
TECHA ET FILIUS EIUS BRATOHNA ET IUNNA NEPUS EIUS
To u prijevodu znači: Teha i njezin sin Bratohna i Juna, njezin unuk.
To nisu ni Petri ni Pavli iz kršćanskog kalendara, već su to prisna, izvorna, stara hrvatska narodna imena. Muška i ženska.
Po paleografskim osobinama glagoljsko pismo na Valunskoj ploči još pripada najstarijim oblicima takozvane oble glagoljice, starija je od Bašćanske ploče. Ono se može staviti u XI. stoljeće. A latiničko pismo na Valunskoj ploči je takozvana karolina, a to je pismo kojim se na Zapadu pisalo od IX. do XII. stoljeća. Samo od sebe postavit će nam se pitanje: zašto je na Valunskoj ploči dvojezičan i dvopisamski natpis – natpis hrvatski glagoljicom i natpis srednjovjekovnolatinski i karolinom? Razlog je sasvim primjenjive naravi.
U to vrijeme, u XI. stoljeću, kad je Valunska ploča bila uklesana, na otoku Cresu nalazilo se dvojako stanovništvo – starosjedilačko romansko stanovništvo, koje je govorilo nekim otočkim latinskim narječjem i novodoseljeno hrvatsko stanovništvo. Valunska je ploča vjerno zrcalo tadašnje etničke i jezične koegzistencije, tadašnjeg suživota na otoku Cresu.
Sad nam je kristalno jasno i ono što je zapisao Ivan Đakon u svom rukopisu Chronicon Venetum godine 1100. kako su mletačkoga dužda Petra II. Orseola dočekali i pozdravili u gradu Osoru: >>non modum cives, verum omnes de finitimis quam Romanorum tam Sclavorum Castellis convenientes<< - >>ne samo građani Osora već i oni koji su došli kako iz romanskih tako i iz slavenskih kaštela...<< To je slika etničkog stanja na otocima Cresu i Lošinju u vrijeme nastanka Valunske ploče.
