Glagolsko
pismo nije ostalo uvijek jednako: razlikujemo oblu ili bugarsku i uglastu ili
hrvatsku glagolicu. Bilo je dakako prijelaza iz jedne u drugu, pa obli tip imamo
i na Bašćanskoj ploči i u Bečkim lisitćima, koji su
hrvatske provenijencije, a Mihanovićevi ulomci i Grškovićev odlomak
oble glagolice bit će iz Hercegovine ili Crne Gore.
Glagolica
se upotrebljavala ne samo u Moravskoj, Panoniji, Hrvatskoj, Makedonij, Zeti, Rusiji,
nego i u Bosni kod bogumila, koji pišu uglatom, ne baš čakavskom, ali na
istoj strani i pravom hrvatskom glagolicom.
Glagolica
je bila stvorena na Balkanu za Moravljane oko 863. godine.
Od
sačuvanih spomenika idu u moravsko-panonski period Kijevski listići, koji
su pisani ne posve oblom glagolicom. Ta je dakle ne potpuno obla glagolica
najstarija. Dijelovi Kločeva glagoljaša i Praški odlomci spadaju isto tako
onamo.
Druga
vrsta glagolice nalazi se u Asemanovu i Zografskom evanđelju, gdje je
oblost potpuna, a bit će da je nastala u Makedoniji, kad su tamo došli
učenici Metoda i Ćirila iz Moravske, odakle ih je protjerao
Svatopluk.
Treća
vrsta je opet bila obla-kao prva-i nešto uglasta; koja se nalazi u Makedoniji (npr
Sinajski psaltir i Sinajski euhologij) i kod nas Hrvata na Jadranu npr. Bečki
listići ili Bašćanska ploča. Kako i u Makedoniji i kod nas
Hrvata dolaze u toj glagolici 2-3 slova latinskih izvora, bit će da su
Hrvati utjecali na makedonske pisce.
Ta se
poluobla glagolica upotrebljavala i u Bosni, koja je i u ćirilskim
spomenicima, paleografski i jezično, bliža hrvastskoj pismenosti nego li
posebno srpskoj. Sve ove tri vrste pokazuju prirodni razvitak: nema među
njima nikakva prekida.
Iza
oble i poluoble glagolice dolazi uglasta, koja se upotrebljava samo kod Hrvata (počevši
od 12. stoljeća). U to doba u zapadnoj je europi uglasto pismo gotica i
benvetana, i na njoj se kasnije štampaju knjige. Nalik na ovu hrvatsku uglastu
glagolicu je i glagolica bosanskih bogumila.
Malo
pomalo prelazi to ustavno pismo u poluustavno dok se tokom 14. stoljeća
razvija-najprije u svjetovnoj pismenosti (povelje, statuti) - kurzivno pismo. Kurzivno
pismo stoji pod utjecajem latinskoga pisma i bosanske ćirilice, tzv.bosanćice,
koja ima toliko sličnosti s glagolicom, da su npr. Poljičani (koji
imaju statut pisan bosančicom) nazivali svoje pismo glagolicom. Uopće
su veze kulturne, i paleografske i jezične, između Hrvatske i Bosne
tako uske, da je Hrvat počeo pisati glagolicu i nastavio bosančicom. Nekako
je karakteristično, da je posljednja glagolska listina napisana u
Izačiću, 1566., a godine 1567.napisan je bosančicom
katolički molitvenik "Ortus animae".
Već
je prije rečeno, da između sve tri vrste najstarije glagolice (poluoble,
oble i opet poluoble) nema prekida u razvitku, i da druga poluobla glagolica (Bečki
listići) ima veza s makedonskom, ali tada se u 12.-13. stoljeću te
veze raskidaju, i Hrvati se samostalno razvijaju, odbacujući nazale i
"jery", jer tih glasova nema više u hrvatskom jeziku, a mjesto dva
poluglasa ima jedan.
Karakteristično
je za istočnjačku ukočenost s jedne i zapadnjački slobodni
duh s druge strane, da najstariji srpski spomenici vrlo rijetko imaju
"e" mjesto "e" (naglasak drugačiji), dok već u
njastarijoj hrvatskoj glagolici imamo ikavsko fonetsko pisanje, tako da umjesto
"e" imamo "i", što je istovjetno u Srba proveo tek prošlog
vijeka Vuk Karaddžić, a u Rusiji se to dogodilo prije nepunih 15. godina
kada odbaciše "e".
Najstariiji
sačuvani primjer uglaste glagolice jest Ljubljanski odlomak (dva lista
časoslova), koji će biti iz 13.stoljeća, a iz istog vremena bit
će i "Život sv. Tekle".
Hrvati
su dakle već u 13. stoljeću, ako ne i prije, imali svoj narodni jezik
u književnosti, što znači, da je od svih živih slavenskih jezika hrvatski
najstariji književni jezik.
U 15. stoljećuima
bogata literatura u hrvatskom glagolskom pismu; rukopisi su kaligrafski
napisani, s iluminacijama. U tom stoljeću nastaje tiskarski stroj, što
odmah prihvaćaju i naši ljudi tako, da je naš Misal od 1483. godine tiskan
samo 8. godina iza prvog misala.
Sada po
prvi puta ima kurziva i kurzivnih slova u crkvenim knjigama a kad mjesto kista
dolazi pero i papir, dolazi poluustav i zatim kurziv: brzo se piše, pismo nije
ukočeno, dobiva poluokrugli oblik i pero veže jedno slovo s drugim. Kurziv
preotima mah u svjetovnim tekstovima početkom 15. vijeka, dok je u
duhovnoj pismenosti kurziv umjereniji, te se može nazivati i poluustavom. Kurziv
se upotrebljava sve do kraja 18. stoljeća, dok ga ne potisnu latinica, koja
s epojavljuje već u 14. stoljeću.
Ali
glagolicom pišu na Krku i u 19. stoljeću. Danas se hrvtaska glagolica
upotrebljava uglavnom u krčkoj i senjskoj biskupiji, prema tome od 170. milijuna
Slavena upotrbljavaju pismo sv. Ćirila samo Hrvati, koji se njime služe
neprekidno već preko 1000. godina.
Ali suvremeni svijet se tako unificira, da će svjetsko
pismo-latinica-posve potisnuti glagolicu i iz crkve, tako je 1927. tiskan misal
na staroslvenskom jeziku hrvatske recenzije, ali latinicom.
Dr.Mate Tentor-Latinsko i slavensko pismo,Zagreb,1932.