Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića za Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz 1380.

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Preuzeto s: http://bs.wikipedia.org/wiki/Povelja_kralja_Tvrtka_I_Kotromani%C4%87a_za_Hrvoja_Vuk%C4%8Di%C4%87a_Hrvatini%C4%87a_iz_1380.

Slika povelje preuzeta iz knjige:” V. Klaić: POVIJEST HRVATA”

Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću iz 1380. predstavlja jedan od značajnijih izvora za višestran pristup proučavanju povijesti srednjovjekovne Bosne. Od posebnog značaja je za izučavanje jezika i pisma, političke i društvene strukture i topografije srednjovjekovne bosanske države. Izuzetnu vrijednost predstavlja za povijest loze Hrvatinići. Njeno unutrašnje činjenično bogatstvo popraćeno je čestim korištenjem u povijesnim radovima.

Povelja se nalazila u Narodnom muzeju u Budimpešti (Nationalmuseum Budapest). Godine 1897. sporazumno je, u ime zamjene, prenesena u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Zavedena je pod inventarnim brojem 5779. Prvi put je obrađena, prevedena na latinski i naš jezik i u prirodnoj veličini objavljena od strane Ljudevita Thallóczya 1897. (na latinskom i u prirodnoj veličini i 1899.). Proučavanje vanjskih osobina povelje sa popravkama dotadašnjih saznanja izvršio je Gregor Čremošnik 1950. Povelja nije uvrštena ni u jednu veću zbirku ćirilske građe osim u obradi Đure Šurmina (1898.), prema nedovoljnom latinskom prijepisu Pavla Rittera Vitezovića (1652-1713), koji ju je prvi koristio. Njenu unutrašnju raščlambu uradio je Ljudevit Thallóczy a djelimično dopunio Jovan Radonić.

Pergament povelje je talijanskog načina izrade srednje kakvoče. Veličine povelje su: širina – gore 42,3; dolje 42,5, a visina – lijevo 26,2; desno 25,1 cm. Iako izravno nije spomenut, razumna je pretpostavka da je pisac povelje logotet Vladoje (povećana slova i svečani potpis), jedan od najboljih majstora ćirilice, koji pri pisanju ove povelje uzima u obzir navike bosanske sredine, tj. vrijednosti i duha bosančice. Povelja je pisana svečanom majuskulom, svečano i ukočeno. Kaligrafski je jedna od najdotjeranijih među sačuvanim poveljama. Pečat nije sačuvan, a sama povelja svjedoči (po naš visuče duplene pečati učinjene), da je kralj Tvrtko I Kotromanić prvi dao izraditi veliki dvostruki kraljevski prijestolni pečat. Njegovu rekonstrukciju učinio je Pavao Anđelić. To je bio najveći pečat svoga vremena u Evropi. Kao najbogatije kićen pečat predstavljao je pravo remek-djelo srednjovjekovne graverske umjetnosti i nadmašivao je sva svjetska dijela te vrste. Stanje očuvanosti povelje nije najbolje.

Pravni osnov povelje govori o uzdizanju kneza Hrvoja Vukčića Hrvatinića na dostojanstvo velikog vojvode rusaga bosanskoga. Poveljom kralj Tvrtko I dotadašnjem knezu Hrvoju Vukčiću dodjeljuje dostojanstvo velikog vojvode od njegovog pokojnog oca ‘vojvode’ Vukca. Tvrtko zatim velikom vojvodi Hrvoju Vukčiću dodjeljuje u župi Lašva tri sela (Treboušu, Lupnicu i Bjelu /Bilu/) u vječno vlasništvo loze Hrvatinići. Povelja govori o načinu na koji Hrvatinići baštine i uživaju darovani i svoje ostale posjede. Kralj ističe da ukoliko neko od Hrvatinića učini nevjeru kralju i kraljevstvu tada je odgovornost osobna (plaća ... glavom svojom ili blagom). Pri tom darovani posjed, kao i posjed čitave porodice, roda i potomstva ne će biti ugrožen. Povelja je pisana na kraljevskom dvoru u Moštrima (Moištri) a kao svjedoci i ručnici potvrđuju je u većem broju svi značajni predstavnici srednjovjekovne Bosne Tvrtkovog vremena.