Plominski
natpis (Istra), 11. st.
Glagoljaški natpis u desnom gornjem kutu
Iz knjige TERRA INCOGNITA od Branka Fučića
Putujete li liburnijskom obalom iz Rijeke i Opatije za Pulu ili za Pazin, odmorite se, predahnite; učinite stanku u Plominu. Prošećite kroz dvije-tri njegove uličice, zavirite u župnu crkvu, konačno izbijte na vidikovac kraj onog manjeg od dva plominska zvonika, a to je onaj stariji, vitkiji, romanički. Sada ste kraj stare crkve sv. Jurja, kraj prvobitne plominske župne crkve.
Duboko pod vama je Plominski zaljev. Tu se modro i zeleno more duboko uvuklo u kopno i stvorilo prirodnu, zaštićenu luku, a ona je u rimsko doba uvjetovala prosperitet ovoga grada. Rimska se Falona nalazi pod vama, dolje u luci. Tamo su pod zemljom zidovi kuća, mozaici i drugi arheološki nalazi. A vi ste sada visoko gore, na akropoli, na onom položaju gdje je ljudsko naselje započelo živjeti još u pretpovijesti i kamo se je opet povuklo u nesigurnim životnim prilikama srednjega vijeka.
Plomin je – uz Labin – jedan od antiknih istarskih gradova koji se, ubrzo nakon naše doseobe u VII. Stoljeću, pohrvatio. Trag srednjovjekovnoga hrvatskoga života u Plominu i trag narodne hrvatske kulture upisan je iza vaših leđa, na vanjštini zida stare crkve sv. Jurja.
Pogledajte. U crkvenom je zidu kamena ploča, a u njoj je grubo, rudimentarno uklesan muški golobradi lik, odjeven u kratku antiknu tuniku, kakvu su nosili radnici, težaci i robovi. Muškarac na tom reljefu nosi u ruci neki predmet u kojemu prepoznajemo stiliziranu granu s tri lista. Prolistala grana, znak je raslinja (vegetacije).
Kako je reljef ugrađen u zid crkve sv. Jurja, što bi bilo lakše nego pomisliti da je na reljefu prikazan sv. Juraj, kršćanski proljetni svetac koji u pučkoj predodžbi donosi svake godine proljetno zelenilo. Slavimo ga 23. travnja.
Ipak, to ne može biti svetac, jer oko glave nema aureole, svetačke oznake. Ako nije svetac, tko je to? Ta, na crkvi je, i to na istaknutom mjestu. Odgovor nije tako brz i jednostavan. O tome smo vodili i raspravu. Najprije se moramo pitati iz kojeg je vremena taj reljef, kojem razdoblju on pripada.
Koliko god bio zaostao, pa u tom smislu i bezvremen, taj reljef ipak ima zamjetne značajke antike. Zapažamo ih u nošnji (u kostimeriji), u lubanjastom tipu glave, u rudimentiranim naznakama ušne školjke, u naborima haljine. To je, ukratko, prikaz ilirsko-rimskog božanstva zvanoga Silvan, koji je bio poganski zaštitnik šuma, žita, voćaka, trava, svekolikog raslinja i svekolike faune. U ruci nosi prolistalu granu kao svoj znak, atrubut, posjetnicu, kao da govori gledaocu: >>To sam ja, Silvan<<.
S raslinjem u rukama Silvan je prikazan i na jednom rimskom, antiknom žrtveniku, ari buzetskoga muzeja u Istri. Prema tome, to je u Istri bila njegova redovita ikonografija, redovit način njegova prikazivanja.
Odakle se, kako i zašto našlo ovo antikno, pogansko božanstvo na zidu jedne kršćanske crkve, bit je prave kulturnopovijesne teme na ovom reljefu iz Plomina.
Kad su se naši pradjedovi u Plominu pokrstili i kad su nakon nekog vremena počeli slaviti svetoga Jurja, oni su u kršćanskom mučeniku sv. Jurju, točnije u svom folklornom objašnjenju toga proljetnoga sveca, nastavili častiti onoga nadzemaljskoga zaštitnika svojih životnih potreba – a to su biljni i životinjski svijet, ljetina i stika – onoga zaštitnika kojega su i kao stari Iliri slavili u liku Silvanja, a i kao Slaveni u likovima svojih pradavnih proljetnih poganskih božanstava. Na leđa kršćanskog svetoga Jurja oni su jednostavno prekrcali svu staru kultnu prtljagu.
Tko zna tko je i kada i gdje iz neke ruševine ili iz zemlje u Plominu iskopao i pronašao ovaj antikni reljef s likom poganskoga Silvana pa u njemu prepoznao lik svetoga Jurja – onoga Jurja koji nam također donosi proljetno zelenilo i tako nam pomaže živjeti.
Takvom kontaminacijom, poganski je Silvan bio prekršten u svetoga Jurja, pa je tako i dospio u zid njegove crkve u Plominu.
A zašto taj reljef zovemo Plominskim natpisom i pridajemo mu toliku važnost? Pogledajte dobro gornji desni ugao reljefa. Tamo su naknadno bila uklesana slova. Pročitali smo ih i ustanovili da je to glagoljica, ona stara, još obla, starija od pisma Bašćanske ploče. To je glagoljski natpis iz XI. stoljeća.
Nije toliko važno što na njemu piše, važnija je njegova starina. Na Plominskom natpisu netko je uklesao zapis:
SE E PIS’ L S (=ovo je pisao s...)
Čudno mi je da ga talijanski iredentisti iz Labina nisu čekićem rastukli kako su učinili s jednim glagoljskim natpisom u plominskoj župnoj crkvi. Mislim da su nam ovaj natpis spasile od iredentista ose ili stršeni. Ja sam ga godine 1946. otkrivao skidajući s reljefa osinjake.
Uvečanje desnog gornjeg ruba, od gornje slike
