Uljudba / Culture

Josip Bratulić – Stjepan Damjanović: HRVATSKA PISANA KULTURA

 

Staroslavenski i starohrvatski jezik

 

   Kada u užem smislu upotrebljavamo naziv hrvatska srednjovjekovna književnost, mislimo na književnu djelatnost koja se ostvarivala na hrvatskim jezičnim sustavima (čakavski, kajkavski, štokavski) te na staro(crkveno)slavenskom jeziku.

   Staro(crkveno)slavenski je najstariji slavenski književni jezik. U svim slavenskim sredinama, pa tako i u Hrvatskoj, doživljavan je kao domaći i blizak, makar je, jezikoslovno gledano, on strani jezik. U hrvatske je knjige ušao na dva načina. Posve je prevladavao u liturgijskim sastavima: kao i grčki i latinski, bio je oltarom posvećen i sve što je bilo na oltaru i blizu oltara pisalo se njime. Nije ostao u klasičnom obliku, nego je blago pohrvaćen, uglavnom na razini glasova. U sastavima lijepe književnosti također ga nalazimo, ali pomiješanoga s hrvatskim sustavima u omjerima različitim od sastava do sastava. Spretniji se pisci vješto koriste svojom tradicijom (staroslavenskim) za oblikovanje efektnih, stilski potentnih izričaja, za stvaranje sinonimskih parova koji oživljuju sastav i povećaju broj onih koji se sastavom mogu služiti. Sa staroslavenskim će se najprije i najčešće miješati čakavski, zatim kajkavski i napokon štokavski. Simptomatična i simbolična je u tom pogledu rečenica iz Petrisova zbornika (1468.):

   Čto se žalostiš ubogi človječe, kai se mećeš

i zač trepećeš...

 

 

Tri pisma: glagoljica, ćirilica i latinica

 

   Što se zapisa tiče, hrvatska je srednjovjekovna književnost i cjelokupna pisana kultura tropismena: sačuvane glagoljične sastave imamo iz XI. stoljeća, bosančine (ćirilične) iz XII., a latinične iz XIV. Stoljeća. Povijesni nam zapisi svjedoče da se glagoljicom pisalo i u IX. stoljeću, ali nam se sastavi nisu sačuvali. Na hrvatskom tlu glagoljica je poprimila uglate oblike pa se naziva uglatom, za razliku od bugarsko-makedonske koju zovemo oblom.

   Starija je filologija držala da se hrvatska glagoljica razvila iz makedonsko-bugarske tako što se jedan od temeljnih dijelova glagoljičnoga pisma – krug (oko) – pretvorio na hrvatskom tlu u pravokutnik. Novija istraživanja govore o trokutastoj glagoljici koja prethodi i obloj i uglatoj. Glagoljični je dio u srednjovjekovnoj hrvatskoj književnoj tradiciji najvažniji: ne samo da se tim pismom piše kroz cijeli srednji vijek, ne samo da su sastavi njime pisani najbrojniji i najopsežniji, nego se i za lijep broj hrvatskim jezikom pisanih bosančinih i latiničnih sastava može pokazati da su prepisivani iz starijih glagoljičnih matica. Povijesni zapisi jamče nam postojanje glagoljice na hrvatskom tlu u X. stoljeću (odluke splitskoga crkvenoga sabora iz 925. i pisma pape Ivana X. hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihovilu Viševiću), premda su prvi sastavi iz sljedećega stoljeća. Glagoljaštvo se prvo razvilo u onim dalmatinskim gradovima koji su bili u bizantskom posjedu, a kasnije se proširilo na znatan dio hrvatskoga narodnoga prostora (kvarnerski otoci, Istra, Dalmacija, Lika, Krbava, Pokuplje, Pounje). S obzirom na činjenicu da je hrvatska kultura što se  glagoljičnih sastava tiče bogatija od svih, u Hrvatskoj su se povremeno javljali glasovi koji su tumačili da je glagoljica izvorno hrvatsko pismo (jeronimska je teza pripisivala izum svetom Jeronimu, a sve do u današnje dane javljaju se različite tvrdnje o tome da su Hrvati to pismo donijeli iz pradomovine i da ga je sveti Konstantin posudio od Hrvata za svoju slavensku misiju). Hrvatski slavisti nisu nikada prihvaćali te teze i zastupali su uobičajenu ćirilometodsku zamisao po kojoj je pismo izumio sveti Konstantin zvan Ćiril.

 

Slika preuzeta od drugdje(od zoom_1), ali vrlo slična onoj u ovoj knjizi

 

 

 

 

   Ćirilicom se hrvatski jezik bilježi od XII. stoljeća. Hrvatska ćirilica naziva(la) se različito: bosančica (tako ju je u XIX. Stoljeću nazvao Ćiro Truhelka i tako se najčešće zove), bosanica, poljčica, arvacko pismo itd. Njome su pisani sastavi u mnogim hrvatskim krajevim, posebice u Bosni, u Poljicama (zaleđe Splita) i u Dubrovniku.

   Bosančica se kao nova vrsta ćirilice počinje oblikovati u XII. i XIII. stoljeću na kamenim spomenicima, ali i na drugim tvarima, za liturgijske i druge potrebe bosanskih krstjana te za potrebe bosanske i hrvatske diplomatike. Od XV. do XVIII. stoljeća to se pismo jako proširilo, a bosanski su ga franjevci upotrebljavali i u rukopisima i u tiskovinama. Posebnosti toga pisma u odnosu na druge ćirilične zapise tiču se prije svega utjecaja glagoljice na njega. Pod utjecajem glagoljice hrvatska je ćirilica uklonila nekorisne nadredne znakove te razvila poseban znak kojim se bilježe glasovi ć i đ. Lako je uočljiva posebnost bilježenja pojedinih glasova koji su se kadšto bilježili tako da se ispred l, n stavlja znak jat ili apostrof, a u dalmatinskim ćiriličnim sastavima jat ili (slovo slično g), pod utjecajem talijanskih znakova itd. Najstarija ćirilična isprava na tlu današnje Hrvatske je Povaljska listina s osnovnim sastavom iz 1184. (Isprava kneza Brečka). Ćirilicom su se u osobne i službene svrhe služili članovi poznatih hrvatskih obitelji: Frankopani, Zrinski, Keglevići itd., naravno uz glagoljicu i latinicu. Znali su je u tradicionalnim glagoljaškim sredinama i stoga su nastali spomenici na kojima se glagoljica i ćirilica miješaju, kao i oni koji su značajniji za hrvatsku kulturu (Povaljska listina, Povaljski prag, Poljički statut, tiskana ćirilica u dijelima bosanskih franjevaca).

   Latinica je najstarije pismo na prostorima na kojima danas žive Hrvati. Njome se bilježio, latinski jezik. Hrvatski jezik bilježi se njome sustavnije tek od XIV. Stoljeća (Šibenska molitva, Red i zakon), a prije toga samo sporadično. Na krajevima latinskih knjiga svećenici su, pripremajući se za propovijed ili za kakvu drugu službu, kadšto bilježili i hrvatske riječi – to su tzv. Glose. Postupak kojim smo stigli do današnjeg izgleda hrvatske latinice bio je dugotrajan i složen, pa su se neki glasovi (č, ć, š, ž) pisali i na dvadesetak načina, najčešće dvoznacima. Na latinično pismo u primorskim krajevima utjecali su talijanski, a u sjevernim krajevima mađarski uzori. Latinica je imala veliku prednost pred glagoljicom u tome što su se njome bilježili i latinski i hrvatski, a naravno još više u tome što su iza nje stali oni koji su imali stvarnu mož u Europi.

   Veze među sastavima pisanim različitim pismima i u različitim hrvatskim krajevima svjedoče o jedinstvu hrvatske srednjovjekovne književnosti i kazuju da nije tična tvrdnja kako je hrvatska književnost jedinstvena tek po tome što je hrvatski narodni preporod raznolike književne tijekove objedinio: točnije bi bilo reći da je hrvatski književni preporod obnovio već u srednjem vijeku postojeće jedinstvo.