Uljudba / Culture

ODNOS GLAGOLJICA – ĆIRILICA I DRUGA PISMA

 

U odlomku koji prethodi dolje navedenom postavlja se pitanje prvenstva glagoljice odnosno ćirilice kao slavenskih pisama. Raspravlja se o genezi istih i nastavlja:



Danas gotovo svi slavisti priznaju prvenstvo glagolici

Dokazi za glagolicu su ovi:

1.Iz krajeva, gdje su naučavali Ćiril i Metod ima samo glagolskih spomenika. I u zemljama kamo su pošli prvi njihovi učenici i njihove knjige (Hrvatska, Makedonija) vlada glagolica. A onda:najstariji ćirilski spomenici prepisani su iz glagolice kao npr. Savina knjiga.

2. Ima u Rusa i u 11. stoljeću ćirilskih knjiga, za koju se kaže, da je prepisana iz drugoga slavenskog pisma, tj. glagolice; nadalje ima svuda dosta glagolskih palimspesta (tj.najprije je dokument napisan glagolicom, pa se to izbrisali, a onda napisalo ćirilicom), a onda ima u ćirilskim rukopisima pojedinih glagolskih slova,što znači,da je ćirilica u upotrebi, a starija glagolica da je u tim krajevima već na umoru. Konačno imamo u Novgorodu iz 11.-12. stoljeća glagoslkih natpisa.


3.Kod glagolice je veća samostalnost odn. samoniklost, a i jezik je u njoj stariji nego u ćirilskim najstarijim spomenicima.

Glagolica je svijesna, samostalna, dok je ćirilica bojažljiva, ropska prema grčkoom alfabetu: ona umeće slova, koja slavenskom jeziku ne trebaju, a to zato, jer se slučajno nalaze u grčkom alfabetu, a nema brojčane vrijednosti za prava slavenska slova i glasove, jer ih u grčkom alfabetu nema.

 

Danas se općenito priznaje, da je slavensko pismo sastavio Konstantin-Ćiril, i da je sastavljeno uglavnom prema grčkom pismu, i to glagolica prema kurzivnom minuskulnom 9.stoljeća a ćirilica prema uncijalnom.

Obično se uzima, da je ćirilica lakša, a glagolica teža, što bi se moglo ispraviti ovako: ćirilica odgovara tiskanom, a glagolica pisanom pismu. Kako je za praktičnu upotrebu pisano pismo lakše, brže i udobnije, takva je po prilici i glagolica. Glagolica je dakle za pisanje lakša, a ćirilica za oko, za čitanje.

 

Konstantinu-Ćirilu bilo je stalo, da što prije prevede svete knjige, a za taj posao mogao je upotirjebiti samo minuskulno pismo kao što su i Grci to činili, a ne uncijalu, koje se sporo piše u svečanijim zgodama i kao ukrasno pismo. No kako su Grci u isto doba upotrebljavali u različite svrhe i uncijalu i kurzivu, a ipak su govorili o jednom pismu kao i mi danas što govorimo o jednom iako imamo i tiskano i pisano, misle neki da je i kod Slavena bila veća na početku i glagolica i ćirilica iako se govori o jednom pismu. To je mišljenje Rusa, koji danas ne mogu pregorjeti činjenicu kako je ćirilica mlađe pismo. To je istovjetno onome, kako su se Ruski akademici snebivali kako Jagić katolik može biti Slaven.

Nego svakako po naravi svojoj Slavenima je najprije trebala kurziva ili glagolica, a da li su već u prvom početku dopustili sebi luksus sastaviti i ćirilicu, teško je vjerovati. A i gore spomenuti momenti govore, da je glagolica samostalnija, slavenskija od ćirilice.
Slavensko je pismo svojom odličnom fonetikom tako savršeno, da mu nema premca ni prije 1000. godina, a ni danas.

I ako je ono sastavljeno prema grčkom pismu, Konstantin-Ćiril nije samo registrator i reformator grčkoga pisma za slavenski jezik; on nije samo odredio za svaki slavenski glas stalno slovo, nego je on tome pismu dao i svoju osobnu notu: on ga je stilizirao, a i slova nisu vezana kao u grčkoj kurzivi, dok je ćirilica samo grčka uncijala prenesena bez promjene na slavensko pismo, samo nadopunjeno onim slovima kojih nije bilo u grčkom.

Takovo savršeno pismo, kao što je glagolica, mogao je stvoriti samo orijentalist, kakav je bio Konstanin-Ćiril, dok bi kod zapadnjaka, gdje nije bilo smisla ua lingvistiku već samo za stilistiku, vrlo teško ili nikako izveo taj posao.

Trebalo je more rasprava i čitavo stoljeće, dok se priznalo, da je glagolica starija, jer u pitanju pisma ljudi su vrlo konzervativni, a u našem predmetu bila je angažirana ćirilica, kojom piše preko 100 milijuna pravoslavaca, dok se glagolicom služi i to samo u crkvi 400 000. Hrvata-čakavaca.

Kad je Konatantin sastavljao glagolicu, uzeo je sva ona grčka slova, koja su označavala istovjetne glasove jednoga i drugoga jezika, a za slavenske glasove kojih nije bilo u grčkom jeziku morao se poslužiti ili ligaturama i kombinacijama iz grčkih slova ili kojim orijentalnim alfabetom.

Znamo da su Grci i Rimljani stavljali slova za svoje specijalne glasove na kraj alfabeta. Tako je nekako postupao i Ćiril, ali ipak samostalnije od Grka i Rimljana: b,ž,dz, i "j"(za grčke riječi, gdje dolazi taj glas koji će biti nekako jednak čakavskome "j" u jigla,jime) umetnuo je u sam grčki red slova, prama njihovoj glasovnoj srodnosti. Ostala slavenska slova metnuo je na kraj (c,č,š,tvrdi i meki poluglas jery, e, ju i nazale). No zadržao je i grčka slova za glasove, kojih nemaju Slaveni, jer su mu se činila potrebna za grčke riječi sv. Pisma: dva "o", dva "i", "y" i "t" koje u to doba nije više haknuto "t" već interdentalni spirant (kako to dokazuje ljubljanski prof. Nachtigal) od kojega se razvio ili dentalni spirant "s" ili labiodentalni "f".

Nachtigal dokazuje, da su neka slova uzeta iz starog hebrejskog, koji nije očuvan u poznatom kvadratnom,već u samaritanskom, i to š-šin, c-sade, a ono f (Teodor-Fedor) poteklo je od semitskog "pe" koje ima istu brojnu vrijednost (800) u oba alfabeta. A i slovo za meko "g" uzeto je iz samaritnskoga, jer ono ne stoji na mjestu koje bi mu pripadalo po redu grčkog alfabeta. Istovjetni položaj navedenog th, kojega je izgovor za Slavene bio nezgodan, pa se je zato kasnije izgovarao kao f. Pa kako je već postojao poseban znak za "f" jedna je dubleta bila suvišna, tj.ono th je u latinskoj sferi (Panoniji) bilo ne potrebno, jer su se tamo grčke riječi sa th izgovarale prema slavenskom izgovoru sa "t" (Teodor,Metod), dok se u grčko-slavenskoj sferi već za učenika Konstantinovih izgovaralo "f" (Fedor,Mefod). Ono najstarije "f" (th) sačuvalo se u hrvatskoj glagolici: S tim mišljenjem o glasovima ne slaže se Meillet, koji tvrdi da prvotna glagolica ima slova za č i ž uzeta iz koptijskog, a onaj trokut koji imadu slovo "i", "jat", "ju", označuje jotaciju i odgovara samritanskom "ajin".

 Da je uzeto iz samaritanskoga, a i onaj trokut u ona 4.slova da označuje jotaciju, prihvatiše drugi učenjaci. Židovski izvor slova "k" ,"e", ne prihvačaju svi, a osobito što se tiče vokala #e#, ne može biti direktan utjecaj samsritanskoga, jer Semiti ne bilježe vokala. Neki dakle tumače slova k, e iz orijentalnih, dok se slovu "b" traži izvor i grčkom i u orijentalnim pismima.

Tumačenje oblika i glasovne vrijednosti "jata" (koji ima danas reflekse: e, je, i ja; jad, jed; ijem, jim; dete, dite, dijete; orah, oreh, orih) zadavalo je valjda najviše muke.Rezultat posljednjih desetljeća bio bi ovaj: jat je nastao od "a" i onog trokuta što označuje jotaciju i u "i", "ju" i "jot", a kako to "jat" stoji i ondje gdje u hrvatskom ja i je (ije) bit će da se i jeziku Ćirila ono "jat" izgovaralo kao "ia" (ja). Zato se "jatom" pišu i riječi kojih glas "ja" nije etimologijsko e, npr. Marija.

Tome valjda najsavršenijem alfabetu staroga i novoga svijeta ima samo jedan prigovor, tj. da manjkavo izražava jotaciju kod e, i, ali i tu nije taj prigovor posve opravdan jer Ćiril nije sastavio alfabet za današnji naš jezik, već za ondašnji, u kojem u početku riječi vjerojatno nije bilo jotacije.

On je dakle sastavio specijalna slavenska slova modifikacijom i kombinacijom grčkih slova; npr. ondašnji grčki "beta" izgovara se v-vita.ali ima u grčkom mb=b, pa je Ćiril mogao uzeti to za buky, to više što u slavenskom nije bilo grupe mb, nadalje nosno e, o, jo sastavljeno je od e+n,o+n,jo+n. A mogao je nešto stvoriti i prema semitskim alfabetima.

Ni jednoga posve novog znaka neće biti da je izmislio, dok je stilizacija slova (sva mogu stajati u četverokutu) Ćirilova, jer u grčkoj kurzivnoj minuskuli nema ni geometrijskih oblika ni simetrijskih krugova.

Otud se vidi, da je Ćiril dobro poznavao originalne oblike i glasovnu vrijednost grčkih i semitskih slova, čak i njihovu povijest, zatim fonetiku slavenskih glasova. On je svojom jakom individualnošću stilizirao i stvorio slavenski alfabet samostalnije i bolje od svih reformatora prije i poslije njega.

A onda vidimo, da legenda imaju posve pravo kad ga prikazuju jezikoslovcem, orijentalistom (da u sv.Sofiji i na Hersonu čita pisam, koja nitko ne može pročitati), i da je istinito, što Hrabar govori o popravljanju i usavršavanju Ćirilova alfabeta: ako tko reče, da nije dobro uredio, jer se još poboljšava, odgovorit ćemo im: lakše je poslije popraviti, nego iz početka stvoriti.
Iz našega razlaganja vidimo napokon, da je prva slavenska azbuka razultat rada jednog lica, koji je stvorio pismo najveće znanstvene vrijednosti, bez obzira na to, je li je prije bilo pokušaja, da se piše slavenski. Pismo koje je sastavio Ćiril, zovemo danas glagolicom, koja se uglavnom osniva na grčkom minuskulnom pismu 9.stoljeća.

 

Dr.Mate Tentor-Latinsko i slavensko pismo,Zagreb,1932.

 

 

 

 

Free Web Hosting