U odlomku koji prethodi dolje
navedenom postavlja se pitanje prvenstva glagoljice odnosno ćirilice kao
slavenskih pisama. Raspravlja se o genezi istih i nastavlja:
Danas gotovo svi slavisti priznaju prvenstvo glagolici
Dokazi za glagolicu su ovi:
1.Iz krajeva, gdje su naučavali Ćiril i Metod ima samo
glagolskih spomenika. I u zemljama kamo su pošli prvi njihovi učenici i
njihove knjige (Hrvatska, Makedonija) vlada glagolica. A onda:najstariji
ćirilski spomenici prepisani su iz glagolice kao npr. Savina knjiga.
2. Ima u Rusa i u 11. stoljeću ćirilskih knjiga,
za koju se kaže, da je prepisana iz drugoga slavenskog pisma, tj. glagolice; nadalje
ima svuda dosta glagolskih palimspesta (tj.najprije je dokument napisan
glagolicom, pa se to izbrisali, a onda napisalo ćirilicom), a onda ima u
ćirilskim rukopisima pojedinih glagolskih slova,što znači,da je
ćirilica u upotrebi, a starija glagolica da je u tim krajevima već na
umoru. Konačno imamo u Novgorodu iz 11.-12. stoljeća glagoslkih
natpisa.
3.Kod glagolice je veća samostalnost odn. samoniklost,
a i jezik je u njoj stariji nego u ćirilskim najstarijim spomenicima.
Glagolica je svijesna, samostalna, dok je ćirilica
bojažljiva, ropska prema grčkoom alfabetu: ona umeće slova, koja
slavenskom jeziku ne trebaju, a to zato, jer se slučajno nalaze u
grčkom alfabetu, a nema brojčane vrijednosti za prava slavenska slova
i glasove, jer ih u grčkom alfabetu nema.
Danas se općenito priznaje, da je slavensko pismo sastavio
Konstantin-Ćiril, i da je sastavljeno uglavnom prema grčkom pismu, i
to glagolica prema kurzivnom minuskulnom 9.stoljeća a ćirilica prema
uncijalnom.
Obično se uzima, da je ćirilica lakša, a glagolica
teža, što bi se moglo ispraviti ovako: ćirilica odgovara tiskanom, a
glagolica pisanom pismu. Kako je za praktičnu upotrebu pisano pismo lakše,
brže i udobnije, takva je po prilici i glagolica. Glagolica je dakle za pisanje
lakša, a ćirilica za oko, za čitanje.
Konstantinu-Ćirilu bilo je stalo, da što prije prevede
svete knjige, a za taj posao mogao je upotirjebiti samo minuskulno pismo kao
što su i Grci to činili, a ne uncijalu, koje se sporo piše u
svečanijim zgodama i kao ukrasno pismo. No kako su Grci u isto doba
upotrebljavali u različite svrhe i uncijalu i kurzivu, a ipak su govorili
o jednom pismu kao i mi danas što govorimo o jednom iako imamo i tiskano i
pisano, misle neki da je i kod Slavena bila veća na početku i
glagolica i ćirilica iako se govori o jednom pismu. To je mišljenje Rusa, koji
danas ne mogu pregorjeti činjenicu kako je ćirilica mlađe pismo.
To je istovjetno onome, kako su se Ruski akademici snebivali kako Jagić
katolik može biti Slaven.
Nego svakako po naravi svojoj Slavenima je najprije trebala
kurziva ili glagolica, a da li su već u prvom početku dopustili sebi
luksus sastaviti i ćirilicu, teško je vjerovati. A i gore spomenuti
momenti govore, da je glagolica samostalnija, slavenskija od ćirilice.
Slavensko je pismo svojom odličnom fonetikom tako
savršeno, da mu nema premca ni prije 1000. godina, a ni danas.
I ako je ono sastavljeno prema grčkom pismu, Konstantin-Ćiril
nije samo registrator i reformator grčkoga pisma za slavenski jezik; on
nije samo odredio za svaki slavenski glas stalno slovo, nego je on tome pismu
dao i svoju osobnu notu: on ga je stilizirao, a i slova nisu vezana kao u
grčkoj kurzivi, dok je ćirilica samo grčka uncijala prenesena
bez promjene na slavensko pismo, samo nadopunjeno onim slovima kojih nije bilo
u grčkom.
Takovo savršeno pismo, kao što je glagolica, mogao je stvoriti
samo orijentalist, kakav je bio Konstanin-Ćiril, dok bi kod zapadnjaka, gdje
nije bilo smisla ua lingvistiku već samo za stilistiku, vrlo teško ili
nikako izveo taj posao.
Trebalo je more rasprava i čitavo stoljeće, dok se
priznalo, da je glagolica starija, jer u pitanju pisma ljudi su vrlo
konzervativni, a u našem predmetu bila je angažirana ćirilica, kojom piše
preko 100 milijuna pravoslavaca, dok se glagolicom služi i to samo u crkvi 400
000. Hrvata-čakavaca.
Kad je Konatantin sastavljao glagolicu, uzeo je sva ona
grčka slova, koja su označavala istovjetne glasove jednoga i drugoga
jezika, a za slavenske glasove kojih nije bilo u grčkom jeziku morao se
poslužiti ili ligaturama i kombinacijama iz grčkih slova ili kojim
orijentalnim alfabetom.
Znamo da su Grci i Rimljani stavljali slova za svoje specijalne
glasove na kraj alfabeta. Tako je nekako postupao i Ćiril, ali ipak
samostalnije od Grka i Rimljana: b,ž,dz, i "j"(za grčke
riječi, gdje dolazi taj glas koji će biti nekako jednak
čakavskome "j" u jigla,jime) umetnuo je u sam grčki red
slova, prama njihovoj glasovnoj srodnosti. Ostala slavenska slova metnuo je na
kraj (c,č,š,tvrdi i meki poluglas jery, e, ju i nazale). No zadržao je i
grčka slova za glasove, kojih nemaju Slaveni, jer su mu se činila
potrebna za grčke riječi sv. Pisma: dva "o", dva
"i", "y" i "t" koje u to doba nije više haknuto
"t" već interdentalni spirant (kako to dokazuje ljubljanski
prof. Nachtigal) od kojega se razvio ili dentalni spirant "s" ili
labiodentalni "f".
Nachtigal dokazuje, da su neka slova uzeta iz starog hebrejskog,
koji nije očuvan u poznatom kvadratnom,već u samaritanskom, i to
š-šin, c-sade, a ono f (Teodor-Fedor) poteklo je od semitskog "pe" koje
ima istu brojnu vrijednost (800) u oba alfabeta. A i slovo za meko
"g" uzeto je iz samaritnskoga, jer ono ne stoji na mjestu koje bi mu
pripadalo po redu grčkog alfabeta. Istovjetni položaj navedenog th, kojega
je izgovor za Slavene bio nezgodan, pa se je zato kasnije izgovarao kao f. Pa
kako je već postojao poseban znak za "f" jedna je dubleta bila
suvišna, tj.ono th je u latinskoj sferi (Panoniji) bilo ne potrebno, jer su se
tamo grčke riječi sa th izgovarale prema slavenskom izgovoru sa
"t" (Teodor,Metod), dok se u grčko-slavenskoj sferi već za
učenika Konstantinovih izgovaralo "f" (Fedor,Mefod). Ono
najstarije "f" (th) sačuvalo se u hrvatskoj glagolici: S tim
mišljenjem o glasovima ne slaže se Meillet, koji tvrdi da prvotna glagolica ima
slova za č i ž uzeta iz koptijskog, a onaj trokut koji imadu slovo
"i", "jat", "ju", označuje jotaciju i
odgovara samritanskom "ajin".
Da je uzeto iz
samaritanskoga, a i onaj trokut u ona 4.slova da označuje jotaciju, prihvatiše
drugi učenjaci. Židovski izvor slova "k" ,"e", ne
prihvačaju svi, a osobito što se tiče vokala #e#, ne može biti
direktan utjecaj samsritanskoga, jer Semiti ne bilježe vokala. Neki dakle
tumače slova k, e iz orijentalnih, dok se slovu "b" traži izvor
i grčkom i u orijentalnim pismima.
Tumačenje oblika i glasovne vrijednosti "jata" (koji
ima danas reflekse: e, je, i ja; jad, jed; ijem, jim; dete, dite, dijete; orah,
oreh, orih) zadavalo je valjda najviše muke.Rezultat posljednjih
desetljeća bio bi ovaj: jat je nastao od "a" i onog trokuta što
označuje jotaciju i u "i", "ju" i "jot", a
kako to "jat" stoji i ondje gdje u hrvatskom ja i je (ije) bit
će da se i jeziku Ćirila ono "jat" izgovaralo kao
"ia" (ja). Zato se "jatom" pišu i riječi kojih glas
"ja" nije etimologijsko e, npr. Marija.
Tome valjda najsavršenijem alfabetu staroga i novoga svijeta ima
samo jedan prigovor, tj. da manjkavo izražava jotaciju kod e, i, ali i tu nije
taj prigovor posve opravdan jer Ćiril nije sastavio alfabet za današnji
naš jezik, već za ondašnji, u kojem u početku riječi vjerojatno
nije bilo jotacije.
On je dakle sastavio specijalna slavenska slova modifikacijom i
kombinacijom grčkih slova; npr. ondašnji grčki "beta"
izgovara se v-vita.ali ima u grčkom mb=b, pa je Ćiril mogao uzeti to
za buky, to više što u slavenskom nije bilo grupe mb, nadalje nosno e, o, jo
sastavljeno je od e+n,o+n,jo+n. A mogao je nešto stvoriti i prema semitskim
alfabetima.
Ni jednoga posve novog znaka neće biti da je izmislio, dok
je stilizacija slova (sva mogu stajati u četverokutu) Ćirilova, jer u
grčkoj kurzivnoj minuskuli nema ni geometrijskih oblika ni simetrijskih
krugova.
Otud se vidi, da je Ćiril dobro poznavao originalne oblike
i glasovnu vrijednost grčkih i semitskih slova, čak i njihovu
povijest, zatim fonetiku slavenskih glasova. On je svojom jakom
individualnošću stilizirao i stvorio slavenski alfabet samostalnije i
bolje od svih reformatora prije i poslije njega.
A onda vidimo, da legenda imaju posve pravo kad ga prikazuju
jezikoslovcem, orijentalistom (da u sv.Sofiji i na Hersonu čita pisam, koja
nitko ne može pročitati), i da je istinito, što Hrabar govori o
popravljanju i usavršavanju Ćirilova alfabeta: ako tko reče, da nije
dobro uredio, jer se još poboljšava, odgovorit ćemo im: lakše je poslije
popraviti, nego iz početka stvoriti.
Iz našega razlaganja vidimo napokon, da je prva slavenska
azbuka razultat rada jednog lica, koji je stvorio pismo najveće znanstvene
vrijednosti, bez obzira na to, je li je prije bilo pokušaja, da se piše
slavenski. Pismo koje je sastavio Ćiril, zovemo danas glagolicom, koja se
uglavnom osniva na grčkom minuskulnom pismu 9.stoljeća.
Dr.Mate Tentor-Latinsko i slavensko pismo,Zagreb,1932.