MIROSLAVLJEVO EVANĐELJE (12. st.)
Priepis iz: Darko Žubrinić: HRVATSKA GLAGOLJICA – BITI PISMEN BITI SVOJ
Od 12. st. nastaje hrvatska ćirilica u svojem prvobitnom, zetsko-humskom
obliku. Jedan od najstarijih i najljepših hrvatskih misnih spomenika pisanih
bosančicom predstavlja Miroslavljevo evanđelje, nastalo prepisivanjem iz
glagoljskih matica u 12. st. Ima 181 list (360 izpisanih stranica), i bogato je
ukrašen minijaturama u boji. Miroslavljevo evanđelje nastalo je u Zahumlju,
najvjerojatnije u Stonu na poluotoku Pelješcu, sjedištu Stonske biskupije.
Pisano je hrvatskom zetsko-humskom ćirilicom ([Zelić-Bučan], str. 556, 557).
Već je Ivan Ostojić pisao kako, ako ne čitavo evanđelje, a ono barem minijature u njemu, djelo je benediktinaca iz nekog hrvatskog samostana na dalmatinskom primorju (vidi [Ostojić I], str. 155). Benedikta Zelić-Bučan smatra kako je Miroslavljevo evanđelje u cjelosti djelo hrvatskih benediktinaca, te da prema tome predstavlja spomenik hrvatske uljudbe, pisan hrvatskom ćirilicom (vidi [Zelić-Bučan]). Za ovakav zaključak važna su bila i predhodna iztraživanja Josipa Vrane. Na to da je Miroslavljevo evanđelje hrvatski misni spomenik upućuju hrvatska jezična redakcija crkvenoslavenskog jezika, zapadnjački romanički izgled umjetničke opreme koja je u skladu s ostalim hrvatskim rukopisnim i kamenim spomenicima, misnim slavljem koja se nikako ne podudara s carigradskom misom Iztočne crkve (vidi [Zelić-Bučan], str. 201). U knjigama se do ne davno ovo djelo smatralo nasljeđem srbske (ponekad srbsko-hrvatske) uljudbe. Miroslavljevo evanđelje je iz ne objašnjivih razloga dospjelo u srbski manastir na Atosu. Neki ruski iztraživač je jedan list iztrgnuo i odnio ga u Petrograd. Knjiga se (bez tog jednog lista) sada nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu. Pogrješnoj mislitbi kako je Miroslavljevo evanđelje dio srbske uljudbe doprinjela je Jagićeva osoba, koji je smatrao kako se stari crkvenoslavenski spomenici mogu dieliti na hrvatske i srbske samo prema pismu, ovisno o tome jesu li glagoljski ili ćirilski. Danas je to Jagićevo mišljenje odbačeno kao ne znanstveno (vidi [Zelić-Bučan], str. 198 ili [Zelić-Bučan]).
