KAKO SU RICMANJCI (KOD TRSTA), ZBOG STAROSLAVENSKOG BOGOSLUŽJA, SKORO POSTALI PRAVOSLAVCI

RICMANJCI PRIETILI DA ĆE PRIEĆI NA PRAVOSLAVLJE (Jurina i Franina 2019; str.116)

Naselje Ricmanje (San Giuseppe della Chiusa) i Log kod Trsta naseljeni su od davnina slovenskim rimokatoličkim stanovničtvom. Crkveno je spadala u župu Dolina, a ona tršćansko-koparskoj biskupiji. Već od 1786. stanovnici ovih naselja tražili su od nadležnog tršćanskog biskupa samostalnu župu. Biskupi su to odbijali, ter su jedino osnovali samostalnu kapelaniju za Ricmanje i Log. Problem nije bio samo u osnivanju župe već i pitanje bogoslužja na narodnom jeziku. Tu se još od 1483. čuvao glagoljski misal i običaj staroslavenskog bogoslužja. Tiekom 19.st. tršćanski biskupi narodu su branili koristiti staroslavenski jezik u bogoslužju.

Godine 1900. mladi svećenik Anton Požar pokušava privoljeti biskupa da im osnuje župu i dozvoli misu na staroslavenskom. Nakon što ga biskup odbija, ogorčeni narod i svećenik Požar traže prijam u grkokatoličku Križevačku eparhiju kojoj je u to vrieme na čelu vladika dr. Julije Drohobeczky, Ukrajinac, za biskupa zaređen u zagrebačkoj katedrali. Ricmanjci su tada rekli da će, ne budu li primljeni u grkokatoličku biskupiju, prieći u pravoslavlje; o prelazku su se već dogovarali s dalmatinskim pravoslavnim episkopom. Zbog ozbiljnosti situacije tršćanski biskup Anton Šterak dopušta da ricmanjskom kapelanijom u duhovnim stvarima upravlja križevački grkokatolički vladika. Nakon toga, Sveta Stolica dala je križevačkom vladici privremenu jurisdikciju nad vjernicima kapelanije Ricmanje.

Godine 1902. biskupa Šteraka nasliedio je biskup Franjo Ksaver Nagl koji pokušava silom riešiti ricmanjski problem: poziva oružnike, smjenjuje župnika Požara te imenuje novog kapelana, kojeg vjernici ne prihvaćaju. Zato je biskup dao zatvoriti crkvu, ter Ricmanjci nekoliko godina žive bez svećenika, mise i sakramenata. Sami su obavljali vjenčanja i pogrebe. Umiešao se i car Franjo Josip koji je 1903. naredio da tamo bogoslužje mora biti onakvo kako se to činilo do pobune. Na kraju, 1910. Sveta Stolica uvažava zahtjeve vjernika i Požara, ter Ricmanje postaje samostalna župa s pravom bogoslužja na staroslavenskom jeziku.