KAKO SU HRVATI
POKUŠALI SPASITI RIEKU 1918.
Knjiga:
,,Franina i Jurina 2018.''
Str.135, 136, 137
23. listopada je stigla viest da je na
vojarni na Školjiću iztaknuta hrvatska trobojnica.
29. listopada sazvan je Hrvatski Sabor na
kojem se prihvaća odluka prema kojoj se ,,Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s
Riekom proglašavaju nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, a na osnovu
narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba – pristupa u zajedničku narodnu
suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cielom narodopisnom području tog
naroda, bez obzira na ma koje područne i državne granice, u kojima narod
Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi''. Tako je Rieka na kratko postala sastavni
dio SHS.
R.
Horvat u ,,Znameniti i zaslužni Hrvati'' (Zagreb, 1925.) piše:
30. listopada dođe iz Zagreba na Rieku vladin
savjetnik Konstantin Rojčević, koga je Narodno vieće SHS imenovalo političkim
upraviteljem za Rieku i Sušak. U 9 sati prije podne sastade se u uredu bivšeg
kr. ug. gubernija 11 članova riečkog odbora Narodnog vieća, poimence:
odvjetnici dr. Andre Bakarčić, dr. Rikard Lenac, Franjo Brelić, dr. Djivo
Supilo i dr. Milivoj Korlević, profesori: Ivan Sveško, i dr. Milan Stijić, kr.
javni bilježnik dr. Dragomir Bakarčić, trgovac Albert Bonetić, kapelan dr.
August Juretić i posjednik Viktor Ružić. Njima je Rojčević predočio svoj dekret
i potom izjavio da ,,ovim časom u ime Narodnog vieća Slovenaca, Hrvata i Srba
preuzima vršenje suverene državne vlasti nad gradom Riekom, a kano simbol toga
podiže na zgradi hrvatsku zastavu.'' O tome je odmah bio sastavljen i od sviju
podpisan zapisnik. Sutradan 31. listopada je ban Mihalović odvjetnika dr.
Rikarda Lenca imenovao velikim županom za grad Rieku i njezin kotar.
4. studenog 1918. godine u luku je uplovila
eskadra na čelu koje je bio brod ,,Emanuele Filiberto''. Prvo što je napravio
zapovjednik, kontra-admiral Rainer, kad je sišao na kopno, bilo je traženje da
se s Gradskog tornja skine hrvatska, a izvjesi talijanska zastava. S tom
promjenom započinje otvorena borba za grad koja će trajati idućih pet godina.
Čulinović
u svojoj knjizi ,,Rijeka'' (Zagreb, 1953.) piše:
Dok su talijanske trupe još sa svih prilaza
ulazile u grad, zapovjednik tih četa general Di San Marzano uputio se s jednim
jačim odredom prema guvernerovoj palači. Tamo se nalazilo sjedište riečkog
velikog župana i centar jugoslavenske uprave nad Riekom. Već na samom ulazu
naredio je general Di San Marzano da se skine hrvatska, a izvjesi talijanska
zastava. Talijanski vojnici su to odmah i učinili. Ušavši u samu zgradu,
general Di San Marzano nije do kraja saslušao protest riečkog velikog župana
dra Rikarda Lenca protiv postupka talijanske komande. Prekinuo ga je u tieku
izlaganja i naredio mu da zajedno s osobljem Narodnog vieća SHS i preostalim
dielom jugoslavenske vojske napusti Rieku.
Časopis:
ZVONA; broj 9/536, studeni 2020. - Rieka (str. 12)
Ustanak jelačićevaca, hrvatskih vojnika, koji
su 23. listopada 1918., s izsukanim sabljama ter iztaknutim crven-bieli-plavim
zastavama, protutnjali gradom poput oluje zaposjednuvši sve važnije stratežke
točke, najavio je kraj austro-ugarske vladavine Riekom. Posljednji riečki
guverner Zoltn Jekelfalussy (1917.-1918.) pobjegao je u Budimpeštu 28.
listopada, omogućivši ulazak u Guvernerovu palaču Konstantinu Rojčeviću,
povjereniku Narodnog vieća SHS. Antonio Grossich, predsjednik talijanskog
Nacionalnog vieća, protestirao je protiv toga i 30. listopada 1918. proglasio
aneksiju grada Italiji.
Novoosnovana Država SHS sa sjedištem u
Zagrebu, vojnički slaba i međunarodno nepriznata, nije se mogla oduprieti
talijanskim osvajačkim težnjama. Stoga je hrvatska vladavina u Rieci trajala
svega nekoliko dana. Talijanska vojska je 16. studenog 1918. zauzela Rieku i
Sušak kano i područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva, uključujući
Martinšćicu, Kostrenu Sv. Lucije, Kostrenu Sv. Barbare i Grobnišćinu sve do
Kastva.