GOLOGORIČKI LJETOPIS
LJUDEVITA ŽVAČEKA
Izvor:
Jurina i Franina 2018.; str.73
Krajem 19. i početkom 20. st. u Istri je
djelovalo četrdesetak svećenika iz Češke i Moravske. Među njima je bio Ljudevit
Žvaček, rođen 1866. u Jesenecu u Moravskoj. U Gologorici je bio od 1892. do
1924. kad se pod pritiskom mjestnih fašista sklanja u Brezovo u Moravsku.
Žvaček dok je bio u Gologorici, jest vodio ljetopis, ovdje su pojedini dielovi
prepisani iz Jurine i Franine 2018.:
Već pri samom dolazku u Gologoricu navodi
kako Talijani, pod utjecajem ugledne obitelji De Franceschi, čija se palača još
uviek uzdiže na mjestnom trgu, ne mogu prihvatiti činjenicu da im je biskupija
dodielila župnika Slavena, Čeha iz Moravske. Stoga mu priređuju razne spačke, a
ne prezaju se ni od kleveta koje objavljuju u pulskom listu ,,Giovane
pensiero''. Na žalost, pomaže im i prijašnji župnik koji poziva mlade, pogotovo
Talijane, k sebi u Grdoselo, a župljani na misi nerado mole i pjevaju na
hrvatskom jeziku.
,,Narod osobito u mjestancu Gologorici u
narodnom, materijalnom i moralnom pogledu stoji na nizkom još stepenu'', piše
Žvaček. No, izdvaja obitelj De Franceschi koja si, kako kaže, prisvaja plemićki
naslov. Ova obitelj, poznata u istarskoj poviesti, razdieljena na tri grane,
prva Carla De Franceschija, pokrajinskog tajnika koji kano umirovljenik u to
vrieme živi u Gologorici; druga je obitelj Franje, a treća Alojzija De
Franceschija, vlastnika dviu trgovina u Pazinu i jedne u Gologorici. Ostale
obitelji u Gologorici ,,Slavjansko-hrvatske krvi'' služe kano ,,podrepnice''
Talijanima pak se rado nazivaju ,,grajani'', za razliku od župljana iz okolnih
sela koje nazivaju ,,poljani'' ili ,,campagnioli''. Žvaček primježuje kako je
narod zapušten, neuk i ne zna razumno gospodariti, a zbog prezaduženosti kod
talijanskih lihvara, jako je siromašan.
Žvaček nije zadovoljan ćudorednim stanjem
svoje pastve, narod slabo mari za službu Božju i primanje svetih sakramenata.
Gologoričani njegova vremena skloni su zabavi, piću i raznim igrama. Razšireno
je boćanje, ali i kartaške igre briškula i trešete, a igra se za vino ili
novac. Narod je sklon piću, vinu i rakiji, i zato je, smatra ljetopisac,
vatrene ćudi i sklon psovkama koje najčešće izgovara na talijanskom jeziku.
Ljudi mu nemarno dolaze na misu, ne vole čitati knjige, nemaju molitvenike.
,,Kršćanski nauk kod podnevne Službe Božje ne može se udomiti, jerbo ga narod
ne voli, veli da je kršćanski nauk samo za djecu''.
Na kraju Žvaček donosi popis sela župe
Gologorica, koja u 21 selu, s 82 kućanstva broji po prilici 550 duša. Djecu u
učilištu na hrvatskom jeziku, smještenoj u kući Antuna De Franceschija,
podućava učitelj Ivan Poščić iz Veprinca.