povratak / back

Izvori:

Darko Žubrinić: HRVATSKA GLAGOLJICA

 

 

GLAGOLJSKA SVAŠTARA - ZANIMLJIVOSTI

 

RAZŠIRENOST GLAGOLJAČKOG BOGOSLUŽJA U HRVATSKOJ

 

U 17.st. ninski biskup Blaž Mandevi kaže da se pismom sv. Jeronima služi ne samo Dalmacija (gdje su od važnijih glagoljskih pisaca djelovali fra Šimun Klimantović i fra Šimun Glavić), nego i veći dio Istre, sva Koruška, Štajerska i Kranjska. Ove posljednje tri pokrajine su u to vrieme bile jako naseljene hrvatskim stanovničtvom koje su tiekom predhodna dva stoljeća prognali Turci.

Juraj Slovinac (14.st.) daje popis (čuva se u Toursu, Francuzka) hrvatskih biskupija u kojima je, uz Istru, bilo dozvoljeno glagoljanje: Krbava, Knin, Krk, Split, Trogir, Šibenik, Zadar, Nin, Rab, Osor (Cres i Lošinj) i Senj (vidi Šanjek, str.104).

O razširenosti glagoljice u Istri možda je najbolje navesti porečkog biskupa Cezara Noresa iz 16. st., koji kaže da se glagoljica rabi u skoro svim crkvama Istre.

 

GLAGOLJICA U SLOVENIJI

 

Prema Hercigonji, glagoljski nadpis nalazi se štoviše i u Mojstrani u Sloveniji. Može se vidjeti na gotičkom žbukosliku nekog istarskog znalca u župnoj crkvi. Potječe vjerojatno iz 14. st. i dokaz je strujanja hrvatske glagoljske pismenosti duboko u područje današnjw Slovenije. Štoviše, kako je nastao u vrieme prije dolazka Turaka na hrvatske prostore, nisu ga mogli pisati protjerani glagoljaši, nego po svojoj prilici izvorni tamošnji glagoljaši. Nadpis nije dovoljno proučen.

 

UČENI I POZNATI GLAGOLJAŠI

 

Glagoljaši nisu bili samo neki neuki seoski svećenici, već ima zamjetan broj poznatih plemićkih i učenih ljudi koji ju koriste i uzdižu.

U prilog tome govori i niz osoba važnih za glagoljicu, koje su ujedno bile i izvrstni poznavatelji latinskog jezika, i njime se služili putujući po Europi. To su Juraj iz Slavonije (14/15.st), višejezičar, bogoslovni pisac, nastavnik na Sorboni u Parizu, zatim Novak Disislavić (14.st.), tvorac znamenitog Misala kneza Novaka (čuva se u Austrijskoj narodnoj knjižnici u Beču), magistar i kraljevski vitez na dvoru Ludovika I. Anžuvinca, Franjo Jožefić (16.st.), senjski biskup i međudržavničar u službi Ivana Zapolje, Jeronim Vidulić iz Zadarskoga književnog kruga (15.st.), Nikola Modruški (15.st.), modruški biskup, latinski čovjekoljubni pisac, modruški biskup Šimun Kožičić (16.st.) i drugi (više u Damjanović)

Stjepan Belić je 1494. dobio dopuštenje da uz bogoslovlje predaje i staroslavenski jezik. On je na taj način prvi poznati službeno imenovani predavač staroslavenskog jezika (Tandarić str. 64).

Zanimljivo je spomenuti da pojedine velikaške obitelji u Hrvatskoj, kano Zrinski i Frankopani, rabe glagoljicu i hrvatsku ćirilicu, govore i latinski. Za primjer, sačuvano je pismo bana Nikole Šubića Zrinskog (Szigetskog) barunu Antunu od Turna i Križa, o nadolazećoj turskoj opasnosti, dok 'od nikogar ni jedne pomoći' pisano glagoljicom 1544. Rukopisno glagoljsko pismo (brzopisno) pojavljuje se u stvarnosti za svakodnevnu i uredsku uporabu u Hrvatskoj u 16. stoljeću.

 

PRIČICE

 

U knjigama se često navodi priča Tome Arhiđakona, pisca iz 13. stoljeća, iz njegove ,,Historie Salonitane''. Toma je bio nesklon rvatima, i glagoljicu zove gotskim krivovjerjem. Priča opisuje primjer 'šizme' u Hrvatskoj, pomalo lahkovjeran i šaljiv, ali u kojem ima možda i zrno istine.

Neki došljak Ulfo (Vučić, vjerojatno iz akvilejske patrijaršije), nagovorio je Hrvate na Krku da pošalju starca Cededu da ga papa Honorije II. posveti za biskupa i odobri mu bogoslužje na narodnom jeziku. Kad je Cededa došao u Rim pred Papu, ovaj ga je ukorio što nosi bradu i izčupao mu iz nje par dlaka, ter mu nije odobrio slavensko bogoslužje. Međutim, lukavi Ulfo je uvjerio Cededu, koji nije znao latinski, da ga je Papa tim činom zapravo posvetio za biskupa. Nakon dolazka na Krk, Cededa je bio oduševljeno primljen kod naroda. Toma dalje priča da je Cededa protjerao krčkog biskupa i preuzeo biskupsku stolicu. Saznavši za to, Papa je poslao svog izsaslanika koji prokune Cededu, a Ulfa odvede u zatvor u Split. Međutim, Cededa je i dalje ostao na mjestu biskupa, dok nije umro 'sramotnom arijanskom smrću'. Povjestničarka Nada Klaić vidi u ovoj priči zrno istine. Ona smatra da je Ulfo bio izsaslanik Aleksandra II., protupape koji je vodio pokret obnove i bio u zavadi s papom Honorijem II. U Hrvatskoj je postojao odpor obnovi, pak je krčki biskup bio protjeran i na njegovo mjesto postavljen Cededa. Dakako, i ova Tomina priča je potvrda razširenosti glagoljice na Krku.

 

PROTKANOST GLAGOLJICE S HRVATSKOM ĆIRILICOM I LATINICOM

 

U tom smislu je znakovit zapis glagoljaškoga samouka iz okolice Zadra (17.st.) u jednoj matici krštenih: ,,Ja don Bare Pifrovića to pisah krvaski, ćurilicu, latinski, a ne umum naprav jezik latinski kad nisam nikad na skuli bijo, ni pri popu ni pri žakanu, nego zafaleći Bogu stvoritelju momu, kimi zaja dan da sam u moga oca kući sideći tri knjige naučija, začto to moja duša željaše da umim''. Na kraju zapisuje ,,Amen'' na svima trima ,,knjigama'' (pismima) - latinicom, hrvatskom ćirilicom i glagoljicom (Hercigonja, str.79).

I glagoljaš Gašpar Vnučić iz Grobnika u svojem molitveniku pisanom ,,let gospodnih 1568'', na kraju jedne molitve također bilježi ,,amen'' triput, na trima pisma - glagoljicom, latinicom i hrvatskom ćirilicom.

 

JURAJ IZ SLAVONIJE

 

Vriedi posebno spomenuti Jurja iz Slavonije (George de Slavonie ili de Sorbone, 1355/60-1416) rođenog u Brežicama (današnja Slovenija), koji je bio glagoljaš i latinist, duhovni pisac i nastavnik na Sorboni u Parizu, zatim u crkvenoj službi u Toursu. Glagoljski bogoslužni proslovi - Otčenaš, Pozdrav Marijin i drugi - govore o njegovom glagoljaškom odgoju u hrvatskoj uljudbenoj sredini. Svojim francuzkim suradnicima htio je pokazati kako izgleda hrvatsko pismo, koje on izričito naziva alphabetum charwaticum. Jednim zapisom na latinskom jeziku obavještava ih da su hrvatski biskupi bili prvi koji su poznavajući oba jezika, kako latinski tako i hrvatski, slavili misu na jednom i drugom jeziku, kako bi smatrali uputnim. Ostao je sačuvan njegov rukom pisani glagoljski abecedarij, koji se čuva u Toursu u Francuzkoj, u kojem su navedeni nazivi slova i brojčane vriednosti. Osim toga tu su glagoljicom navedeni Otčenaš, Zdravo Marijo, Vjerovanje. Radi se dakle o začetku glagoljaške početnice, vrlo sličnog sadržaja kano u našim prvim glagoljicom tiskanim početnicama (1527, 1530, 1561). Takve početnice su, nema sumnje, postojale i puno ranije, ali na žalost nisu očuvane.

U jednom zapisu koji se čuva u Toursu Juraj navodi Jeronimove rieči da je svojedobno preveo psaltir na svoj jezik, i dodaje ,,Ovdje se radi o prievodu Psaltira na slavonski (t.j. hrvatski) jezik''. Nadalje Juraj daje i popis hrvatskih biskupija u kojima je, uz Istru, bilo dozvoljeno glagoljanje: Krbava, Knin, Krk, Split, Trogir, Šibenik, Zadar, Nin, Rab, Osor (Cres i Lošinj) i Senj (vidi Šanjek, str.104).

Proslov Otčenaša kojeg je u 14.st. glagoljicom zapisao Juraj iz Slavonije vjerojatno za svoje suradnike nastavnike u Francuzkoj. Rukopis se čuva u Toursu. Sliedi preslovljen proslov na latinicu:

,,Oče naš iže esi nanebesih. sveti se ime Tvoe. pridi cesarstvo Tvoe. budi vola Tvoja jako nanebesi inazemli. Hlib naš vsedanni dai namga danas i otpusti nam dlgi naše. Jakože i mi otpušćaem dlge dlžnikom našim. i nevavedi nas v napast. na izbavinas od neprijazni''

Skupa s Otčenašem nalazi se i njegov abecedarij u kojem je zanimljivo primjetiti da je brojna vriednost za Č u njegovom popisu jednaka 1000, a za JU iznosi 5000. Između njih su još tri slova Š, JER, JAT, za koje brojčane vriednosti nisu upisane. Sa strane u zadnjem redku abecedarija dolazi latinicom upozorenje ,,tisutse'' (tisuće). Dakako, time se podrazumievaju i sve međuvriednosti, tako da imamo oznake za pet tisućica: Č=1000, Š=2000, JER=3000, JAT=4000, JU=5000.

Izpod abecedarija na latinskom piše: Istud alphabetum est charwaticum (ovo je hrvatski azbukvarij). Kasnije se navode kraći primjeri bogoslužnih proslova pisanih glagoljicom, koje je Juraj očevidno pisao po sjećanju. Na taj način čini se da imamo i vrlo rano svjedočanstvo o postojanju glagoljskoga učilištva u Hrvatskoj. (vidi Tandarić, str.47). Juraj iz Slavonije ušao je u poviest francuzke i europske književnosti svojom knjigom ,,Le chasteau de virginite'' (Tvrđava djevičanstva). Bio je vrlo ponosan na Istru, za koju kaže da je dio njegove hrvatske domovine: Istria eadem patria Charwati.

 

GLAGOLJSKI MISALI

 

Najstariji poznati hrvatskoglagoljski misal potječe iz početka 14.st., i čuva se u Vatikanskoj knjižnici (pod oznakom Illirico 4). Pisan je vjerojatno na otoku Krku u Omišlju. Velikog je oblika, pisan dvostupčano, sa živopisnim početnim slovima u hrvatskom pleteru. Obširno opisan u [Vajs].

 

SVETA STOLICA I GLAGOLJICA

 

Jedan od važnijih nadnevaka u poviesti hrvatskog glagolizma je dopuštenje pape Inocenta IV senjskom biskupu Filipu da rabi glagoljicu svugdje unutar njegove biskupije gdje se niže svećenstvo već njome služi. Odobrenje je za senjsku biskupiju dobiveno g.1248. Isti papa je uporabu glagoljice odobrio i omišaljskim benediktincima na otoku Krku g.1252. Do toga je došlo u vrieme hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV, koji je nadbiskupom splitskim imenovao Ugrina. On je poslao senjskog biskupa Filipa rimskom papi Inocentu IV u francuzki grad Lyon, gdje se održavao crkveni Sabor, da izprosi nadbiskupski palij (plašt), koji predstavlja znak metropolitske časti. Tom prigodom je Filip zamolio papu da mu odobri slavensko bogoslužje. Točnije, biskup Filip, koji je do tada u Senju misio na latinskom, moli za dopuštenje da obavlja glagoljašku misu, koju narod razumije. Na tu molbu je papa odgovorio g.1248. sljedećim pismom (na latinskom): ,,Prikazana tvoja nam molbenica sadržavala je kako ima u Slavoniji neko osobito pismo koje svećenstvo rečene zemlje tvrdi da ga je sv. Jeronim izumio i njim se u obsluživanje službe božje posluživao. Po tom da se i ti njima ujednačiš i sliediš običaj one zemlje, u kojoj kano biskup stojiš, od nas si najpokornije molio da ti dopustimo službe božje obavljati rečenim pismom. Mi pak razumijevši da besjeda stvari, a ne stvar besjedi podčinjena ima biti, ovim ti vlast podjeljujemo da tamo gdje je to običaj vršiti, možeš i ti slobodno služiti se u kriepost ovih, samo ako se različnošću pisma jezgra stvari ne mienja" (vidi [Milanović] str.95).

Ova povlastica predstavlja jedinstven slučaj u poviesti Europe. U Katedrali sv. Marije u Senju bilo je od 1248. pak sve do dana današnjega zabranjeno misiti na latinskom jeziku, osim što se na latinskom mogla govoriti samo t.zv. tiha misa.

Izgleda da je takvih dozvola u hrvatskoj poviesti bilo mnogo više, ali se nisu sačuvale. Sredinom 14. st. je moravski markgrof, a kasnije češki kralj Karlo IV, izviestio papu Klementa VI da su na našem primorju ratovi uništili ,,mnogo benediktinskih i drugih samostana u kojima su se po starom običaju, odobrenom od Apostolske Stolice, pjevale mise i štili kanonski časovi slavenskim jezikom.

 

GLAGOLJICA U TRSTU I OKOLICI

 

Glagoljica je u Srednjem vieku bila prisutna i u Trstu. Rudolf Strohal spominje nadpis na kući u via S. Maria Maggiore 2 u Trstu (vidi [Strohal], str.61). Proslov je iz oko g.1500., i predstavlja vjerojatno neki čarobnički zapis, gdje se miešaju latinična slova sa 6 glagoljskih. Taj nadpis, koji je prije resio ulaz nekadašnje kuće Conti u Starom gradu u Trstu, sada je smješten u Vrtu Staroslovnog muzeja u Trstu (vidi [Fučić]).

Narod je zahtievao glagoljsko bogoslužje, pope glagoljaše. U suprotnom nije mario za latinaše i nije plaćao dohodarinu. Zato je bilo i svetćenika Talijana koji su naučili glagoljati. Jedno vrieme u Trstu su postojala dva glagoljaška samostana. Zanimljivo je da je još dublje u Italiji, u Cividaleu, pronađen jedan glagoljski nadpis uklesan u kamenu (vidi [Fučić]).

 

BUNE NARODA ZA OČUVANJE GLAGOLJICE

 

Kano dokaz ukorienjenosti glagoljice ima sliedeći primjer: biskup pulski Claudia Sozomena je g.1593. naredio da se ima odstraniti hrvatskoglagoljsko bogoslužje u Rieci (pod Pulu u to vrieme spada i Rieka). Točnije, na crkvenom saboru u Rieci je naredio da se mora prekinuti s glagoljskom misom i uvesti časoslov i obrednik na latinskom jeziku. Narod u Rieci je na to zaprietio da ne će plaćati crkvenu desetinu i ostale dohodke za grad, nakon čega je biskup popustio. Od Rima se uspjelo izhoditi da i nadalje ostane glagoljska misa ([Ivanišević], str.22). To predstavlja još jednu potvrdu od strane najviših crkvenih vlasti o slobodnoj uporabi glagoljice na tlu Hrvatske.

 

BRANKO FUČIĆ O ZIDOPISIMA OBIČNIH LJUDI

 

Sve te zidopise pisao je soj pučana, robustan, naš, izrastao iz težačke zemlje. Književno obrazovanje, stečeno izključivo na ladanju - kod kakvog starijeg popa glagoljaša - nije tim ljudima izbrisalo težački duh i pučku dušu. Zaustavljaju se glagoljaši, ti naši bradati pismeni seljaci pred šarenim slikovnicama na crkvenim zidovima i urezuju svoje zapise, koji nam odaju kako se slika čarobno odrazila u njihovoj sviesti. A slika je bila živa i stvarna kano osnovna stvarnost. Sa slikom je glagoljaš razgovarao, slici se jadao i povjeravao., slika je u njemu izazivala veselost, ganuće, zagriženost, grčevitost i pobunu.

U Bermu, na žbukorisima stručnjaka Vincenta iz Kastva, upravo na slici gdje se vidi kako Herod nalaže pokolj nedužne djece, jedan od glagoljaša iz 16.st. djeluje, pak okrutnom kralju šiljkom probada i kopa oči i piše rieči pogrde: ,,Lotre, Irude nečisti!''... Na slici u Bermu koja prikazuje Bieg u Egipat, glagoljaši dovikuju Bogorodici koja s djetetom u naručaju, jašeći na bielom magarcu promiče krajinom: ,,Stoj, stoj, sveta Marija!'' - ,,Stoj, sveta Bogorodica!''

,,Udri Miho!'' - tako opet izražava svoju navijačku zagriženost neki glagoljaš u Bermu, gledajući na zidu sliku sv. Mihovila, koji upravo nogama gazi đavla i zamahuje se nanj mačem. A u toj istoj crkvi, na slici gdje dvanajstogodištnji Isus razpravlja sa židovskim pismoznancima u hramu i gdje se vide učeni stručnjaci kako od jeda razdiru knjige, evo, ciela četa glagoljaša ubacuje u sliku poruge: ,,Deri slipče nori, to pismo!'' - ,,Deri slipče!'' - ,,Deri, deri!'' - ,,Usrali se!''. U Rakotulama je stajao drugi glagoljaš pred žbukorisom koja prikazuje događaj i priče o sv. Nikoli, u kojoj svetac u tajnosti dariva miraz trima siromašnim djevojkama. Na slici se vidi svetac kako im ubacuje vrećicu zlatnika kroz prozor u kuću. ,,Daj meni niki sodin, Miko, tako ti Boga!''.

Znameniti Humski zidopisi iz 12.st., u Crkvici sv. Jeronima u Humu u Istri, predstavlja zapis nepoznatog popa glagoljaša o 30 misa odsluženih za pokojnog kovača Martina, svakog dana po jedna, uključujući još jednu povrh toga: ,,kovača Martina je sve 30; je vzeta ino ošće jedna''. U Crkvici sv. Antuna u Barbanu nalazi se glagoljicom uparani zidopis koji kaže: ,,Zaman jezik flafoli ako srce nemoli''. Na zidu iste crkvice se 1491. glagoljicom podpisao i Baltazar Walterstein (Baldasar Polderštan), podkapetan pazinske grofovije, Niemac po podrietlu, potomak starog plemićkog roda u Istri. U starom gradu Ozlju netko je glagoljicom zapisao svetčan dan kada se 1544. hrvatski ban Nikola Zrinski vjenčao s Katarinom Frankopan: ,,Oženi se gospodin Zrinski Mikluš gospu Katarinu od Frankapanov''. U Bermu se mogu vidjeti među inim i ovakvi zapisi: ,,To pisa Ivan Špaka kada se učih pisat'', ,,1560, kada ja pop Juraj Badovinić rekoh moju mladu misu''. Dodajmo još i proslov jednog hrvatskoglagoljskog zidopisa u Hrastovlju (slovenski dio Istre), gdje u prikazu Kristova bičevanja neki glagoljaš viče na mučitelja: ,,Ne bij, osle, tega svetoga muža, ki stvori nebo i zemlju i vse stvari ovega sveta...''