Uljudba / Culture

Koliko se radilo oko crkvene knjige glagolske

Staro ili prvo doba naše uljudbene književnosti seže u nas Hrvata od najstarijega vremena pa sve do svršetka XV. stoljeća. Po tome u Hrvata obuhvaća najstarija književna radnja prva dva razdoblja političke povijesti Hrvatske i ide u sredovječno doba svjetske povijesti. Odredjujući prvo doba naše književnosti do svršetka XV. stoljeća ne mislimo da su od toga vremena unaprijed sve književne pojave prema pojavama prvoga doba kao nešto osobito. Istina je ima radnja, koje su po postanju svome, po namjeni i vrsti svojoj, po duhu i obličju svome nove, ali ih ima i dobar broj takovih, koje se po svemu tako prislanjaju uz književnu radnju prvog doba, da se bolje prisloniti ne bi mogle ni onda, kad bi upravo u njemu postale bile.Književna tradicija, koja je u povijesti književnosti velike cijene, ne bijaše u nas žalibože nigda osobita, ali opet ne može se reći da je nigda nije bilo, ako i treba priznati, da ne bijaše svagdje onakova kao što bismo je mi danas željeli. Književnu tradiciju, koja je poslije XV. stoljeća stvarala po duhu starih djela, u velike su držale u životu duševne potrebe, koje koliko su se i mijenjale i promijenile upravo na osvitku XVI. stoljeća, niesu se opet promijenile u jedan čas i iz temelja niti su odmah zahvatile u područje čitavoga naroda. A prava književna radnja svagda treba paziti na duševne potrebe svojega dobra, to joj je prva dužnost, a u postojanju svome rekli bismo da gotovo i nema druge dužnosti. Istina, danas nije književnost riješila svoga zadatka, ako je samo podmirila duševne potrebe, kojima radja opća obrazovanost, jer ona treba da pored toga otvara putove novim i većim potrebama, ali u početku svome, kad je istom uzela progovarati ona je izvršila svoje ako je zadovoljila i najprečim samo potrebama duševnim, koje su u obće prema sadašnjim prilično neznatne. Ovo treba svagda imati na umu, tko hoće prvo shvatiti i pravo suditi o pojavama iz književne povijesti, a osobito iz sredovječne književne povijesti.

To mišljasmo da je od potrebe izrijekom spomenuti prije nego ćemo uzeti u pormatranje književne tvorevine staroga doba. One stoje prema obćoj obrazovanosti srednjeg vijeka sasvim drugačije nego što stoje tvorevine staroga suvremenoga doba prema obrazovanosti našeg vremena. One su za staro doba ponajprije samo kao znak i dokaz, da smo se i mi trudili prinijeti svoju k umnome razvijanjju naroda hrvatskoga, a nijesmo stajali skrštenih ruku gledajući, kako će nam bez naše pomoći raspršati duševni mrak svietlo, što je obasjavalo sav kršćanski svijet koje s istoka koje sa zapada. Ali one nam vrijede još i više kao prvi pokušaji, da se stvori za Hrvate knjiga na hrvatskome jeziku u vrijeme, kadno kod pretežnosti jezika latinskoga mnogi i veći i sretniji narodi na zapadu nijesu ni pomišljali da prave potrebe prosvijetne traže književnosti na narodnom jeziku. Ta djela stare književnosti hrvatske ne pobudjuju u nama živoga zanimanja ni visokim ni samoniklim mislima svojim, one su nam mile kao časne starine hrvatske, koje nam koliko toliko osvjetljuju prošlost našu. Narod, kao što je hrvatski, ne smije prezreti ni ovakve ostatke od starine svoje, koji se mjereći ih o zahtjevima današnjega doba, prikazuju prostome oku neznatni i sićušni. A istom književne starine! Ta kroz njih slušamo djedove svoje, kako nam progovaraju hrvatskom riječi, za koju prave reče naš veliki pjesnik, da u njoj sve blago slavimo, što nam osta od starine, a od nje nema ljepše baštine potomstvu svome za ostaviti.
S tih strana motreći književnu prošlost hrvatsku, mislimo, da se ne može odreći mjesto u ovim crticama ni crkvenoj književnosti glagolskoj, koju mimo sve ostalo treba poštovati i zato, što je ona bila svagda za preveliki dio naroda hrvatskoga vjerna branilica narodnosti, gojiteljica ponosa narodnoga, čuvarica svijesti narodne. Da je i nju kojom nesrećom dotamanila latinska knjiga, hrvatskome bi se narodu oborio na najopsanijem mjestu tvrd branik. Ali bez narodnoga jezika u crkvi mi danas po svoj prilci ne bismo mogli ni govoriti o kakvoj književnoj radnji do svršetka XVI. stoljeća.

 Kao što je drugdje u srednjem vijeku za dugo vrijeme bio duhovnik jedini spisatelj, isto se tako i u nas kroz sav srednji vijek u hrvatskoj književnosti javljaju nemalo sve sama duhovna lica. Nama kao da je za čudo, što se medju spisateljima hrvatskim XIV. stoljeća našao i knez Novak "vitez silnoga i velikoga gospodina Lojiša, kralja ugrskoga, njega polače vitez". Ako su taka gospoda bila voljna ogledati svoje umne sile a oni su tražili drugo polje nego književno. I najobičnije poslove radio je pop. U starim pismima spominje se sva sila "kancilira i očitih notara" popova glagolaša, a crkveni sabor splitski od godine 1688. mislio je da će biti dobro, ako preporući svećenstvu, nek se ostavi službe bilježničke. Duhovni je stalež bio jedini koji je uopće morao biti pismen. Samostanci, napose benediktinci, bili su dužni prema svojim pravilima baviti se i oko pisanja i prepisivanja knjiga, pa su kao po ostaloj Europi tako valjda i u nas i trgovali knjigama što su ih gradili. Svjetovnjaci popovi prihvatili su se pisanja knjiga koje od volje koje od nevolje. Krčki biskup Nikola zapovjedi svojim glagolašima g. 1457. da je svaki do dvije godine prepisao časlovac za svoju potrebu. Kako su rukopisne knjige bile vrlo skupe-knez Petar dobi g. 1405. za misal svoga oca kneza Novaka "40 zlatnih ino 5" a pop Blaž, vikar u Lici, proda misal crkvi svete Marije na Drenovcu za " 20 ter 5 dukat" - siromašniji popovi, ako su htjeli imati svoju knjigu, morali su je sami prepisati. Još i kasnije, kad su se knjige tiskale i bile jeftinije, opet su ih kadšto prepisivali, ili što su bile rijetke ili za sirotinju još jednako preskupe; tako je fra Lovrinac prepisao 1670. Bedričićev Korizmenjak tiskan g. 1509. Bogatija gospoda, da bi imali knjiga za svoju upotrebu ili da bi je poklonili crkvi ili samostanu, ponajviše su najmili siromašnoga kakvoga glagolaša, da im piše. U cesarskoj dvorskoj knjižnici u Beču ima glagolski psaltir i u njemu ova bilješka: "To pisa pop Petr, i grešni, pridevkom Fraščić, komu je zemlja mat, a otčastvo grob, a bogatstvo gresi. I kada je pisah, i nekada beh v mišljenju, da me misal prehajše, zač mlad beh. I pisah je v Lindare sedeći. I v to isto leto beše po Istre malo žita, i gladno beše i ja dovolje krat lačan beh. I spisah je gospodinu Matiji, kubodskemu plovanu v to vreme, počtenom mužu i razumnomu. I on me plati i dariva kako dobr muž i počten, i k tomu mi pomore s velike moje nevolje, v koje ja beh. Bog mu plati. To pisa ruka grešnica. To je tlk psaltira. Bog s nami. Amen." Ako je Fraščić gladovao kako su istom morali kuburiti glagolaši, koji su znali slabo ili nikako pisati. Da prepišemo još jednu bilježku iz rukopisnih "Knjiga svetoga Brnardina" od godine 1486. Evo što je u njoj zapisano Broz žakan: "Let Gospodnji 1486. miseca ijuleja, dan sedmi, bi dosvršenje knjig svetago Brnardina. Ja gospodin Leonardo, plemenem Doljanin, položih učinit svitlo delo, ko bi bilo na službu Božiju i Svete Crikve, za grihi moje. Spisah sije knjige mojim blagom čistim. I ošće vas molim, gospoda redovnici i žakani da se spomenete na priču ovu, da je knjigam teško priti i gdo knjige počtuje, da je knjigami počtovan. A se knjige i siju rubriku pisah ja Broz žakan, z Bužan ot Kacitić z Dubovika, plemenm Kolunić, komu jesu grisi bogatstvo, grob otačastvo, zemlja mati. I pisah v istinu te knjige počtovanomu mužu gospodinu Leonardu, vikaru gatanskomu, v njega hiži side a za moju plaću."

 Ali knige se nijesu pisale samo od nevolje i za plaću: one su se pisale i za dušu. Novak, knez Krbavski, prepisa g. 1368. čitavu misnu knjigu "za svoju dušu", kako nam to sam kazuje u pripisu, koji ovako glasi: "Let Gospodnjih 1368. ja knez Novak, sin kneza Petra, viteza silnoga i velikoga gospodina Lojiša, kralja ugrskoga, njega polače vitez, v to vreme šolgovski a v Dalmaciji ninski, napisah te knige za svoju dušu, i onoj crkvi da se dadu, v koji legu vekivečnim ležanijem. I pomisli vsaki krstjanin da sa svet ništare ni, ere gdo ga veće ljubi ta ga brže zgubi. Nu ošće pomisli vsaki sada, ča se najde ot nas tada, gda se duša strahom smete a dila njim se skriti ne te. Zato kada njim se dela skriti ne te, tada vsaki pridi deli pred strašnoga i silnoga vekivečnago sudca. A sada prošu vsakoga popa i djaka, ki budet va te knjige oficijati, moli milostivoga i dragoga i slatkoga Gospodina v molitvah svojih i moli gospodina Boga za nju. "Kako se razabira iz drugoga pripisa, nasljednik kneza Novaka mislio je da će biti probitačnije knjigu prodati za dobre novce, nego je pokloniti crkvi. Evo i toga pripisa: "Va ime Božje i Svete Marije, amen. Let Gospodnjih 1405. va vreme gospodina patrijarha Antona, gospodina i duhovnoga oca svete Marie ogejske crkve, ki beše domaći gospodin po nature deželi Frjulske, kupljene biše te knjigi ot kneza Petra, kneza Novaka sina s Krbave, za 40 zlatnih inno 5. I kupi je dobar muž, župan Ivan pridevkom Mišulin. I v to vreme beše Pirih župan v Nugle i beše obarčin i držitelj blaga crkve svete Jeleni i svetoga Petra v Nugle.I platista je blagom svete Jeleni i svetoga Petra v Nugle. A sada gospoda redovnici i djaci, ki budete va te knjizi čtali, prosite milostivoga Gospodina Boga i njega mater gospoju svetu devu Mariju, za duše vse pravoverne kristjanske a navlastno za duše vseh onih ki su pustili ko blago malo ali veliko crkve svete Jeleni i svetoga Petre v Nugle. I takoje vspomenite v svojih molitvah dušu župana Ivana pridevkom Piriha, i dušu župana Marina pridevkom Mišulina, ka te knjigi pripravista v Nuglu v crkv svete Jeleni i svetoga Petra, kako je zgore rečeno." A kneza Novaka koji je knjigu pisao?

Kako se knez Novak preporučuje svjema "ki budu va te knjige njegove oficijati" da bi se molili Bogu, za nj, isto se tako preporučuju i drugi spisatelji, i suviše još mole svakoga, kojino čita njihovu knjigu pa nadje kaku pogrešku da prosti. Evo kako je završio fra Šimun svoj obrednik "1514. na 14 dan sektebra svrših te knjižice v molstiri pri svetoj Mariji na glavi otoka Krčkoga, ja nedostojni fratar fra Šimun, tretoga reda, zvanih od pokore blaženoga Frančiska reda,Zadranin z Lukarana, sin Jurja Klimantovića, komu jest zemlja mati, grisi bogatstvo, grob otačastvo, črvi drugi i tovariši, dela pretelji, Bog za milost, redovnici dobri za molitvu. Ako bih se omrsil niku rič ili niko slovce inamo misleći ili mimočstvom, molim vas, redovnici, gospodo moja, ne korite me da prostite mi i molite Boga za mene nevoljnoga grišnika, zač ako je ak mrsa, ni po mojem hotenju učinjena, a vi vašim dobrim razumom ispravite. I ni čudo, ako bi nika fala bila, zač ne pisa to Bog prstom svojim, ni anjel ni svet človik, nego ruka grišna človika i neumića."

Kako je doista bilo "teško knjigam priti" i koliko su se one već i po tome cijenile, vidi se iz ovoga zapisa, što je zabilježen u jednome brevijaru XIV stoljeća: "Let Gospodnjih 1487. tečaše, kada ove knjige otkupismo ot popa Luke z Otišja, ke bihu Turci vzeli, a biše je zgubil pop Radoš. I otkupiše je dobri muži Okrugljane i Tribihovićane, zač učiniše pomoć ki čim more. Ja pop Benko biha va to vrime plebanuš... i učinih pomoć va jedan star pšenice... a dobre žene, te pomogoše nika grošem a nika sočivom, Bog pomozi i sveti Ivan, ta im budi pomoćnik i vsim, ki pomogoše va te knjige, da ne zgiboše od svetago Ivana. A va to vrime biše odvitnik v Okruglah Ivan Mesodić, dobar muž, a vi Tribihovićih Petar Čislić, ka oba dobro nastojahota crikvi svetomu Ivanu. Zato, gospodo redovnici, ki budete službu va te knjige vršili, molite Boga za vsih, ki pomogoše va te knjige, da ne pogiboše, ot crikve svetago Ivana, i toliko molite Boga za popa Radoša, ki zgubil te knjige, da ga Bog opomene...." Kao dragocjenost spominju se knjige i u oporukama. Pop Tomaš Sedmak, polazeći g. 1487. "na božji put v Rim" piše tetamenat pa pominjući kako ovome ostavlja "dvi kravi i jednu konjsku mater" a onome jednoga vola i jednoga konja itd. sjeća se i svoje misne knjige, koju ostavlja crkvi svete Marije u Vrbniku, i brevijara, koji ostavlja u baštinu svome bratu Marku "da ga hrani, ako bude imiti sina popa, da mu da, ali ako bi Markov sin imel popa, da mu se da ta brvijal; ako bi ne imal popa, da se da v crikav svete Marije v Vrbnici."

 Ogledajući rukopise glagolske, u kojima su zabilježena imena spisatelja ili prepisača, koji su ih pisali, opažamo zapisana imena pretežno glagolaša svjetovnjaka, a manje glagolaša redovnika, te bismo gotovi bili reći, da su u nas popovi više pisali nego samostanci. A može biti da i jest doista tako.

Djela glagolske književnosti crkvene jedna su obredna a druga bogoslovska.

Obredne knjige su one, što trebaju svećenicima u crkvi kod otpravljanja službe Božije i vršenja bogoštovnih obreda. Bez tih knjiga ne može se ni pomišljati crkva, pa su se zato najviše i prepisivale a kasnije i tiskale, te od svih knjiga glagolskih njih se učuvalo u najviše primjeraka.

Medju obrednim knjigama u zapadnoj je crkvi na prvome mjestu misal. To je misna knjiga, iz koje svećenik kod mise moli,čita i pjeva, a glavni su joj sadržaj štiva iz Svetoga pisma Novoga i Staroga zavjeta, molitve i pjesni. Najstariji misal glagolski što nam je doslije poznat a ima zabilježenu godinu kad je pisan, bio bi misal kneza Novaka, napisan g. 1368. a sada čuvan u carskoj dvorskoj knjižnici u Beču. Od najstarijih misala učuvali su se samo odlomci, izmedju kojih su dva najstarija za koje drže naši učenjaci da su pisani XII. stoljeća.


Ivan Broz-Crtice iz hrvatske knjižavnosti