Uljudba / Culture

GLAGOLSKA KNJIŽEVNOST CRKVENA

Kad su Hrvati prvom doznali za rad i nastojanje sv. Braće slounske, ne može se sasvim pouzdano odrediti. Znatno je, što se medju Hrvatima očuvala predaja, po kojoj su apostoli slavenski putujući u Rim ne samo prolazili Hrvatskom, nego i krstili narod i utvrdjivali ga u vjeri kršćanskoj. Eva kako piše o tome stari ljetopisac hrvatski: "Biše u gradu, ki se zoviše Teslonika, jedan človik mnogo naučen i filozof, imenom Kostanc i taj muž biše sasvim dobar i sveta života, i u onom mistu veliki meštar, i velmi spametan, i od detinjstva muž svet, i nadahnut duha sveta, i izide iz Teslonika, i pojde u Kazariku, i onde pripovida viru krstjansku i kršćaše ki se obraćahu....I tada biše papa Stipan, i posla listove ka svetom mužu Kostancu zovući ga k sebi, jere slišao biše, kako pripovidaše viru Kristovu, i da biše puk obratio na viru Isusovu, i zato ga viditi želiše. I tako sveti muž Kostanc naredi popove i knjigu hrvatcku, i istumači iz grčkoga hrvatcku knjigu, i hrvatcka istumači evangjelja, i sve pištole srkvene, i tako Staroga kako Novoga zakona, i učini knjige s papinim dopušćenjem, i naredi misu, i utvrdi zemlju u viru Isukrstovu, i vaze prošćenje i obrati k Rimu put svoj, i greduće navrati se na kraljevstvo Svetog puka, koga biše na viru obratio, kojih gospodovaše mudri i dobri kralj Budimir, koji po Kostancu biše naučen u viru. I razumivše kralj prišastje Kostanca, be vele vesel, i s poštenjem primi ga, i tada poče Kostanc život i čudesa Isukrstova priovidati, i napuni i utvrdi kralja u viri svetoga jedinstva i trojstva božanstvenoga. I u svem kralj virova, i krsti se sa svimi ki još u kraljevstvu njegovu bihu nekršćeni..... I pribivaše blaženi muž s kraljom nekoliko dan, koji jurve utvrdjen u viri i zakonih Isukrstovih, i vazam prošćenje od obraza kraljeva, pojde k Rimu. I kraljujuće Budimir imi sina, i postavi mu ime Zvonimir. I tako živi lit trideset i jedno i umri. I osta kraljem Zvonimir...."

Koliko je god ova bilješka hrvatskog ljetopisca po koječemu čudna svakome, koji poznaje povijest hrvatsku, a ono je opet za nas dragocjena, što iz nje razabiremo, da su se Hrvati i u potonjim stoljećima još živo spominjali svete braće i njihova rada, te se vjerovalo, da su slavenski apostoli, polazeći u Rim, sami glavom bili medju Hrvatima, propovjedali vjeru Kristovu, krstili još ono naroda, što otprije nije bilo pristalo za kršćanstvom, i utvrdivši gospodara i narod u novoj vjeri, naučili ih pismu i knjizi i službi božjoj na slavenskom jeziku.

S tim se slaže i glas o prvoj slavenskoj knjizi pisanoj medju Hrvatima.G.1634. dobio je Rafael Levaković od Ivana Tomka Mrnavića glagolski psaltir, koji je prepisao g.1222.pop Nikola Rabljanin iz rukopisa što je priredjen po zapovjesti posljednjeg solinskog nadbiskupa Teodora (880.-890.). Taj psaltir, kojemu se poslije svaki trag zametnuo, bio bi najstarija naša knjiga, sastavljena još za života sv. Metoda, i ako ne najstariji a ono jamačno jedan od najstariji prijepisa psaltira, kako ga je preveo na jezik stari slavenski sv. Ćiril. Po tome možemo s razlogom držati, da je u dalmatinskoj Hrvatskoj bila slavesnka liturgija poznata već na svršetku IX. stoljeća, dok za Posavsku Hrvatsku ne može u tome biti nikakve sumnje, jer posavska Hrvatska pripadaše panonskoj nadbiskupiji sa stolicom u Srijemu, kojom je upravljao sv. Metod. A bilo bi sasvim opravdano mišljenje, da je slavenska liturgija a po tome i knjiga slavenska upravo iz posavske Hrvatske, koja je u ono vrijeme bila bliže doticaju s Koceljevom oblasti, prodirala sve više na jug, a osobito nakon smrti Metodove. (885.godine)., kad je nastalo gonjenje učenika njegovih, za koje se izrijekom kazuje, da su nekoji izmedju njih zaklonili i u oblasti Hrvatske. Uzmemo li na um, da se u to vrijeme već bila podigla hrvatska biskupija u Ninu, onda je najpriličnije misliti, da su učenici Ćirilovi i Metodovi tražili i našli osobite zaštite u hrvatskog biskupa ninskog, pa odatle iz Nina nastavili rad sv. Braće medju dalmatinskim Hrvatima. A rad im bijaše blagosloven. To se vidi već i po tome, što se do malo vremena digla silna vika na slavensku liturgiju. Kao otprije što se njemačko svećenstvo opiralo iz svih sila nastojanju sv. Braće u Moravskoj (Češkoj) i Panoniji, tako se domalo i u Dalmaciji upriješe latinski biskupi i svećenici, da zatru službu božju na slavenskome jeziku medju Hrvatima. Interesi vjere i crkve bili su jamačno najneznatniji razlozi tome revnovanju, pravo uzevši, u svoj borbi, koja se očito zapodjela u početku X. stoljeća, nije se ni o čemu drugome toliko radilo, koliko o tome: ko će gospodovati nad crkvom u državi Hrvatskoj, latini ili Hrvati? Ako se Hrvatima dopusti jezik crkveni, onda će oni "pribrajajući se k onim velikim narodima, koji slave Boga na svome jeziku" i imajući već i onako svoju biskupiju, gledati se oteti ispod vlasti metropolita latinskoga, a kako je snaga države hrvatske sve više i više jačala i rasla, Latini su se s pravom pobojavali, da bi moglo doći vrijeme, kad će njihove vlasti ne samo u crkvi nego i u državi sasvim nestati. Dok su god oni gospodari u crkvi, dotle ima još jednako nade, da će oni najugledniji predstavnici latinstva u Dalmaciji, moći braniti osobita njegova prava i crkvena i državna i narodna, a glas njihov i volju njihovu da će slušati i poštovati i država hrvatska, pa bila ona još kako mu drago jaka. To je poglaviti uzrok, zašto latinski biskupi nisu ni htjeli ni mogli dopustiti Hrvatima, da se za njih vrši služba božja na slavenskom jeziku. Povezavši se za svojim njemačkim drugovima, oni su radili ne samo u području svojih biskupija nego i u Rimu sve što se moglo, samo da se zakrči put širenju slavenske liturgije, a gdje je već uhvatila korijen, da se neštedice istrijebi. Kao što su Nijemci umijeli protiv sv. Braće pridobiti na svoju stranu Rim, tako su sada i Latini uspjeli skloniti papu, da podigne svoj glas na liturgiju slavensku. Podgovoriše Ivana X. te on napisa g. 924. knjigu Tomislavu kralju hrvatskome, Mihailu banu zahumskome, Ivanu nadbiskupu solinskome i područnim mu biskupima, svjema županima, svećenicima i čitavome narodu hrvatskome, opominnjući ih, kako Hrvati, sinovi apostolske crkve, trebaju priučavati djecu svoju od malenih nogu jeziku latinskome, jer, veli papa, "tko je tako osobit sin svete crkve rimske kao vi što ste, kako mu može goditi prinositi žrtvu Bogu na barbarskome slavenskom jeziku?". Još je krupnije riječi udario papa Ivan u osobitome pismu, što ga je pisao samo nadbiskupu solinskom i njegovim biskupima: žali se, što dopuštaju da se u njihovom posručju razvija nauka, što je nema u svetim knjigama, a to je nauka Metodova, koji se ne nalazi ni u kojemu redu svetih učitelja; prema tome papa se nada, da će oni nastojati, kako bi se u napredak medju Hrvatima vršila služba božja na latisnkome jeziku, a ne na jeziku tudjem, jer sina ne smije drukčije govoriti nego kako mu je otac odredio, a Hrvati su upravo odabrani sinovi svete crkve rimske pa se trebaju držati nauka svoje majke.
Tako je mislio papa da treba pripraviti kralja i gospodu hrvatsku pa nadbiskupa i ostale biskupe za veliki sabor crkveni, što se sakupio g. 925. u Splitu. U petnaest glava svrstao je taj sabor sve što je doredio, a X.glava glasi evo ovako: Nijedan biskup da nije u napredak promicao u području nadbiskupije jezika slavenskoga u crkvi, podjeljujući više redove onima, koji su vješti samo slavenskom jeziku: njime se mogu služiti samo klerici nižih redova i redovnici. Tako isto da nije dopustio nijedan biskup u svojoj crkvi čitati misu na slavenskom jeziku, osim u nestatku latisnkih svećenika, pa i onda treba se zatražiti u pape osobito dopuštenje. Protiv ove odredbe podiže se ninski biskup Gregorije Dobre, braneći odriješito slavensku službu božju, koju su bile s najvećo pohvalom odobrile pape Hadrijan II.(869.g.) i Ivan VIII. (880.g.). Razabravši iz izvještaja svojih poslanika, kako je članak X. splitskoga sabora uzrujao Hrvate ne potvrdi ga ni papa Ivan X., namislivši prije sam saslušati i Latine i Hrvate, ni njegov nasljednik Lav VI., koji je g. 928. odobrio sve ostale uredbe splitskog sabora.

Ali Latini nijesu mirovali. Istina, papa nije odobrio slavenske liturgije, kao što su željeli Hrvati, ali je nije ni zabranio, kako su htjeli Latini, a njima je bilo upravo do toga, da je stolica rimska izrijekom zabrani i ukine. Zato su oni u napredak smišljali sve što samo može smisliti pakost i glupost, ne bi li napokon ipak postigli ono, za čim je zlobna duša njihova već više od stotinu godina jednako čeznula. Čudna je pojava u povijesti hrvatskoj splitski sabor g. 1059. za kraljevanja najznatnijega kralja hrvatskoga Petra I.Krešimira. Sve što je uglavio spitski sabor god. 925. prihvati i ovaj sabor, a za slavensku liturgiju izrijekom se odredjuje da je valja sasvim uništiti: tko bi se u napredak drznuo čitati misu i javno se moliti Bogu i njegovim svetima na drugome kojemu jeziku osima na latinskome ili grčkom, kaznit će se najoštrijim kaznama, a Hrvati ako se ne nauče latinskome jeziku, ne smiju se zarediti nikako.
Ne može se iskazati, piše domaći povjesničar, kako je teška žalost i neizrečena tuga obuzela Hrvate, kad dočuše da je sabor tako oštro zabranio slavensku liturgiju. A još ih je i više boljelo, što su vidjeli, da se dopušta i grčki jezik i grčka liturgija, a brani se samo hrvatski jezik i slavenska liturgija. Hrvatske crkve bjehu pozatvarane, hrvatski svećenici pohuljeni a na narod hrvatski, koji je držao s najvećim poštovanjem svoje svetinje, bacano bješe prokletstvo kao na nevjernike. Kako se bolno morala dojmiti srca hrvatskih strašna osvada, da pismo njihovo i nije njihovo nego gotsko, a izmislio ga krivovjernik, nekaki Metod; da su knjige njihove lažne, u kojih ima mnogo protiv pravovjerne crkve katoličke, a sastavio ih opet onaj krivovjerac Metod, koji je i primio zato zasluženu plaću te poginuo naprečac kao izdajnik Juda i bezbožni Arije.

Odredbe saborske uzeše se odmah i vršiti. Na to planu buna u sjevernim krajevima kraljevstva hrvatskoga. Narod je dobro osjećao, da mu se nanosi krivica: kad se dopuštao grčki jezik, onda ne može biti sumnje, da se nije radilo o pravoj vjeri, nego o tome, kako bi se suzbili Hrvati i učuvala latinskoj narodnosti pretežnost nad narodnosti hrvatskom. Grčki jezik nije mogao u Dalmaciji više smetati Latinima pa su ga zato mogli mirne duše dopustiti za crkvene potrebe, ne bi li tako pokazali, kako im nije tobože do jezika stalo nego do nauke: što zabranjuju slavenski, ne čine to ni za što drugo, nego samo zato, što su knjige, pisane na tome jeziku, krivovjerne! Ali Hrvati progledaše lukavstvo njihovo, ustaše na obranu svoje narodne svetinje i poslaše poslanike u Rim, da se požale papi. O tome poslanstvu piše Toma Arhidjakon, žestoki latinac i ljut neprijatelj naroda hrvatskoga. Koliko je god pisanje Tomino pristrano i puno pogrda na hrvatske svećenike, toliko nam opet može dati dosta jasnu sliku o stanju, kakovo je stvorio u Hrvatskoj splitski sabor od godine 1059.

Ali ni buna ni poslanstvo ne pomože ništa: papa Aleksandar II.potvrdi odredbe sabora splitskog i dokide slavensku službu božiju.
Već za pape Nikole II.(1058.-1061.) i Aleksandra II.(1061.-1073.) teško su se stala osjećati puta, u koja je pritezala državna vlast zapadnu crkvu. Hildebrand, potpnji papa Grgur VII.(1074.-1085.) desna ruka Nikolina i Aleksandrova, zamisli sav život crkveni navrnuti na nove putove. Crkva se treba otresti svjetovnih nazora, treba biti jedna nezavisna i slobodna prema državi a u sebi potpuno jedna i jedinstvena ne samo po unutrašnjem nego i po vanjskom životu svome. S ovim je posljednjim u svezi nastojanje rimske stolice, da se po svemu zapadnome svijetu uvede jedinstvena liturgija, i to liturgija rimska. U milanskoj crkvi bješe oduvijek običaj Ambrozijeva liturgija, ali zaludu: svećenstvo i narod opriješe se jednodušno naredbi papinoj, i papa morade popustiti. Tako su Aleksandar II. i Grgur VII. htjeli dokinuti i liturgiju (na latinskome jeziku) mozarapsku u Španjoslkoj, koja se ondje bila zadržala još od vremena gotskih, a sinod toledski odredi, da se po svoj Španjolskoj bez izuzetaka vrši služba božja samo po obredu rimskome. Narod diže bunu i prisili oblasti crkvene, te dopustiše da se pitanje o liturgiji riješi na sudu božjem: mačem i vatrom. Zatočnici liturgije moazarapske održaše oba mejdana, a liturgija se očuva.

Latinima pa i crkvi rimskoj smetaše obred istočni a još više jezik slavenski i zato obnoviše odredbe sabora splitskoga od godine 925. a rimska ih stolica potvrdi.

Šta nije Latinima pošlo za rukom, kad je sjedio na hrvastkom prijestolju prvi kralj Tomislav, ono im je sretno pošlo za rukom za vladanja najsilnijega hrvatskog kralja, koji s ponosom spominje, da mu je Bog naslijedjenu državu proširio i na moru i na suhoj zemlji. Naš povjesničar Matija Mesić pokušao je tu čudnovatu pojavu ovako riješiti:

Djela kralja Krešimira svejedoče ne samo o njegovoj obožnosti u opće, nego se iz njih ujedno razabire i to da je Krešimir prijao onome pokretu, što se bio u Rimu zametnuo.Pobožnim čuvstvom svojim potican, kojemu je vrijeme sve više sile ulijevalo, smatraše ona za svoju vladalčku dužnost, da od Boga dobivenom vlasti štiti i podupire crkvu, namjesnicu njegovu. Taj smjer mogaše on još i lakše za to slijediti, što se dotadašnjim djelovanjem crkvenog pokreta ni u čemu nije zadiralo u njegova vladalačka prava, dok je u drugu ruku i njegovoj zemlji odatle bilo koristi, koliko je crkva nstojala oko boljitka medju svećenstvom i narodom. No osim tih na samoj pobožnosti Krešimirovoj i na religioznim nazorima osnovanih pobuda, upravljahu njime i njegovom unutrašnjom i vanjskom politkom još i drugi razlozi. Dalmacija bješe sretno stečena, ali biskupi njezini, kojih je vlast i u hrvatsku zemlju dosezala, pokazaše u predjašnje doba u svakoj prilici, da nijesu prijatelji hrvatskoj državi, a gradjani i stanovnici dalmatinski, premda su bili tolikim interesima vezani za zemlju hrvatsku, koja im bijaše za ledjima, premda se medju njima hrvatski elemenat sve više širio i krijepio, opet bijahu sveudilj protiv hrvatstva. Zato moradijaše biti jedna od najprečih briga kralja Krešimira, kako će tu zemlju i stanovništvo njezino s ostalim državnim tijelom preko živih sveza što uže spojiti. Odatle potječu nastojanje njegovo, da steče povjerenje i odanost napose svećenstva dalmatinskoga, kojega su prvaci nadbiskup Lovrinac i trogirski biskup Ivan i onako došli bili do velikog ugleda i moći poradi osobitih vrlina svojih:odatle potječe i njegovo nastojanje, da steče prijaznost rimske stolice, kojoj ugled u kršćanstvu toga vremena sve više rastao te su upravo zato tražili i gledali vladari mnogih drugih država kršćanskih, da je umilostive za svoju korist. Prema tome mogaše za vladanja Krešimirova ona struja, što dlažaše iz Rima, i u Hrvatskoj ojačati, a življu romanskome bjehu po tome otvorena vrata, da dodje do prevlasti u crkvi dlamatinsko-hrvatskoj. Ali država Krešimirova zadrža ipak uza sve to značaj hrvatski i kralj njezin bijaše kralj hrvatski. Bistro razabirući umom svojim, na kakovim je silama osnovana država njegova, Krešimir ako je u jednu ruku i prijao Romanima, da ih sasvimpridobije za državnu ideju i da ih što više sljubi s Hrvatima, a on opet u drugu ruku hrvatski elemenat osobito u državnom životu poštovao i brižno hranio. I što se jezika crkvenog tiče, ne podje on do krajajnosti: jer ako se i pokorio mislima, koje su u tome prevladjivale u redovima crkvenim; ako se i nije postavio braniteljem narodnosti hrvatske, i udario onim putem, na kojem nešto poslije vidimo češkog kneza Vratislava, gdje traži u pape Grgura VII. odobrenje liturgije slavenske, -a ono opet umio očuvati ljage ,kojom je u povijesti okaljano ime kneza Svatopluka, koji je učenike Metodove prognao iz zemlje blagotvorna djelovanja njihova, kao i onoga češkoga kneza Spitignjeva, koji je za vrijeme Krešimirovo protjerao slavenske redovnike iz njihova samostana na Sazavi.

Može li to objašnjenje opravdati nehaj Krešimirov za stvar tako narodnu, kao što je bila u nas liturgija slavenska? A da nije Krešimir, gledajući ublažiti opreke i smiriti narod, molio i najzad, kao što misle neki povjesničari naši, izmolio u rimske stolice dopuštenje, da se i u napredak čita služba božja na jeziku slavenskome ali ne kao dotada po ustavu istočne crkve nego po rimskome obredu? Tome mišljenju kao smeta znamenita poslanica, koju je napisaog.1080. češkome vladaru Vratislavu Grgur VII.: "Što nas moliš da bismo odobrili, da se u vas služba božja vrši na jeziku slavenskome, to znaj, da nikako ne možemo pristati na tvoju molbu. Razmišljajući često, uvjerismo se, da nije bez razloga, što se svemogućemu Bogu svidjelo, da bude Sveto Pismo na nekim mjestima tajno, jer da je svakome otvoreno, moglo bi obljutaviti i doći u prezrenje. A treba imati i to na umu, da Sveto Pismo, od ljudi srednje ruke krivo shvaćeno, lako zavodi u zablude. A ne pomaže ništa ni izgovaranje, što su neki pobožni ljudi trpjeli i dopuštali ne upućujući narod, da je ono, što prosto traži, krivo; crkva je kršćanska u početku koješto bila pregledala, što su poslije sveti oci, kad je kršćanstvo ojačalo a vjera se ukrijepila, oštrim istraživanjem ispravili. Zato po vlasti, koju smo dobili od sv. Petra, zabranjujemo i ne dopuštamo što vaši ljudi ludo traže, i zapovjedamo, da se svom silom odupreš toj pustoj nerazložnosti. "Papa dakle drži,što se otprije tobože dopuštala slavenska služba, to se odatle ne može nikako izvoditi, da ona mora vrijediti i sada i u napredak. Ljudi, budući i sami slabi, lako su mogli kadšto popustiti slaboćama ljudskim, ali sad, kad je crkva stupila na snagu, da se opet pokaže slaba, da popušta, gdje ne smije popustiti? A ne smije crkva pristati sa Slavenima, i to ne, kako su prije učili, zato što je Bog stvorio samo tri iskonska jezika, židovski, grčki i latinski, nego zato, što imaju u Svetome pismu a po tome i u službi božjoj otajstva, koja se ne smiju sasvim otkriti, da se ne bi kao okaljala i zavela slabiće u krivovjerje. Čistoti dakle vjere Kristove, koja je povjerena crkvi da je pazi i čuva neokaljanu, služba božja na narodnome jeziku gotova je pogibija. Tako odgovara Grgur Vratislavu, a odgovor je odriješit. Ako je tako mislio o slavenskoj službi Grgur VII., može li se sumnjati, da je kardinal Hildebrand, kancelar crkve rimske, duša novoga pokreta crkvenoga i najoličeniji predstavnik ideja njegovih, drukčije mislio a prema tome i drukčije putio Nikolu II. i Aleksandra II.?

Papa Aleksandar II. ponovno zabrani liturgiju slavensku, ali Hrvati ne odustaju od svoje svetinje. Razmirica madju Rimom i Hrvatima nije planula radi vjere, nego radi jezika. Da se rimska stolica tvrdo držala naredaba, što ih je stvorila preko sabora splitskog, morala bi napokon baciti na Hrvate kletvu i proglasiti ih nevjernicima i odmetnicima. A budući uvjeren i znajuć, kako su Hrvati od prvih vremena bili vjerni i kao što se često najsvečanije priznali, upravo odabrani sinovi crkve rimske, koji su je vazda s djetinjim poslušanjem slušali, Rim nije mogao pa ni htio izgoniti mak na konac, nego je mislio mirno čekati, da vrijeme samo riješi spor, koji naprečac presječen, mogaše biti zlosretan i za jednu i za drugu stranu. Rim nije u napredak upotrebljavao svojega ugleda, da očito i ne silu istrijebi medju nama slavensku liturgiju, ali je nije ni pomagao, nego je bez sumnje preko svojih biskupa i viših svećenika, kojih je po propasti samostalnog kraljevstva hrvatskoga sve više stizalo iz tudjine u naše strane, gledao, odvratiti narod malo po malo od slavenske liturgije i navratiti na latinsku. Ali ako tiha voda i brijeg roni, a ono opet na čast našim djedovima treb priznati, da se oni ni silom ni milom nijedsu dali odbiti od svojega, a neobična postojanost njihova prinuka najzad i rimsku stolicu te im oko polovine XIII.stoljeća vrati ono, što im je prije jednog stoljeća bila uskratila.Ustrajnost naša održala je sjajnu pobjedu i slavila nečuveno slavlje. Prema pobjedama, što smo ih izvojevali na bojnim poljima, ovakvih pobjeda na žalost našu povijest hrvatskog naroda ne bilježi mnogo.

Godine 1242. proslavi se oružje hrvatsko. Hrvati se učiniše zasluženi za kraljevstvo, spasivši svoga kralja od divljačkih četa mongolskih, i stekoše velike zasluge za vjeru i za prosvijetu, odbivši od Italije bujicu azijatsku. Na šest godina poslije (1248.) vidjevši, da duh svagdje treba da preteže a ne slovo, pristaje papa Inocent IV. na prošnju Filipa, biskupa senjskoga, i dopušta upotrebu kod službe božje slavenske knjige pisma glagolskoga, gdje su se već i otprije upotrebljavale.Povedavši se za biskupom senjskim, zamoli u pape i krčki biskup 1252. godine dopuštenje za glagolsku liturgiju a papa s najvećom pripravnosti posluša molbu. Sad je Rim, koliko se pouzdano znade, prvi put i nama Hrvatima izrijekom udijelio osobitu milost, kakove nije od vremena Svete braće nijedan narod primio od rimske stolice.

A odakle taj prekret u mislima rimske stolice? Inocnet IV. nastojao je vrlo oko izmirenja istočne sa zapadnom crkvom. On prijateljuje sa srpskim kraljem Urošem I. Hrapavim, sinom Stjepana Prvovjenčanog koji je dobio kraljevsku krunu od pape Honorija IV.; trudi se privesti Bugare u zapadnu crkvu; dogovara se s patrijarhom i carem nikejskim; traži sveze s biskupima ciparskim i sa sirskim Jakobitima; zagovara jedinstvo crkve u Danila, velikoga kneza galičkoga, a istim poslom šalje god. 1248. poslanike k velikom knezu ruskom Aleksandru Nevskom. Iz ljubavi k jedinstvu crkvenome, koje mu je nada sve priraslo srcu, popušta što više može.

Bit će dobro spomenuti još i ovo. Na svršetku XII. stoljeća bješe živnulo u Bosni bogumilsko krivovjerje. I sam Kulin ban odmetnu se od crkve pa se sa svom svojom porodicom i sa 10 000. Bosnaca povede za bogumilstvom. Sad pretegoše bogumili u Bosni, a u okolnim zemljama, u Slavoniji,Hrvatskoj i Dalmaciji nalažahu istomošljenika: u Splitu osnovaše prije 1200. godine i svoju osobitu općinu. Sve nastojanje i papa i kraljeva ugarskih da se unište bogumili, bješe uzaludno. Narod u Bosni pribijaše se sve više uz svoju narodnu bosansku crkvu, a pravovjerju u susjednim, na ime primorskim krajevima zaprijeti velika opasnost, osobito kad se stadoše banovi bosanski miješati u poslove hrvatske is sezati za dalmatinskim primorjem. Dopuštajući slavensku službu božju, da nije Inocent IV. miislio da će na taj način možebiti zakrčiti put bogumilstvu, nego li silom vojske ugarske i inkvizicije katoličke?

Kako se slavenska služba u nas kod svega zabranjivanja i gonjenja održala, tako se poslije 1248. skinuvši Inocent IV. s nje kletvu, pridigla i kao na novo oživjela. Po vrmenu proširila se medju Hrvatima zapadne crkve tako, te je u XV.stoljeću obladala gotovo svom Dalmacijom, odakle je segnula u sjevernu Albaniju i Bosnu, a na sjeveru rasprostranila se i po Istri i i Hrvatskoj između Kupe i mora. Iz XV. a osobito iz XVI. i XVII. stoljeća imamo izobilno svejdočanstava, da se i ovamo u područje biskupije zagrbačke otpravljala po mnogim župama glagolska služba. Po istraživanjima našeg povjesničara Ivana Tkalčića bilo je u našim ovamo stranama popova glagoljaša u XV. stoljeću u Bosiljevu, Lipniku, Ozlju i Steničnjaku (kod Gline); u XVI. stoljeću u Čičama, Dubovcu, Velikoj Gorici, Granešini, Hrnetiću, Sv.Ivanu na Moravču, Jakuševcu, Jaski, Karlovcu, Sv.Klari, Krašiću, Kravarskome, Kupčini, Mahničnome, Marduševcu (kod Varaždina), Nartu, u Novom gradu na Kupi, pod Okićem u Ozlju, Petrovini, Samoboru, SLatini, na Šipku, u Trgu, Vrhovcu, Vukmaniću, Vukovini i Zelini; u XVII. stoljeću kod Sv. Brcka nad Božjakovinom, u Brezovici, Dubovcu (kod Križevaca), Velikoj Gorici, Jakuševcu, Jamnici, Sv.Klari, Krašiću, Kravarskome,
Kupčini, Kupincu, Lipniku, Lovrečini, Mahničnome, Mekušju, Mrežnici, Sv. NIkoli na Zelini, pod Okićem, uOzlju, Pešćenici, Plešivici, Preseki, Pribiću, Radiboju, Rečici, Trgu, na Visokome, u Vrbovcu, Vrhovcu i Završju; u XVIII. stoljeću spominje se jedan pop glagolaš u Velikoj Mlaki, 1743. godine. Na sinodu crkve zagrebačke, što ga je bio sazvao biskup Djuro Drašković 1574., spominje se 11. glagolaša, a g. 1570. pjevala se u prvostolnoj crkvi u Zagrebu i slavenskim jezikom služba božja. I u Medjimurju znalo se za glagolaše. Knez Fridrik Celjski i Zagorski podiže iz osobitoga poštovanja sv. Jeronima g.1448. u Štrigovu na Štajerskoj granici, crkvu i samostan za glagolaše redovnike koji se spominju i u samostanu svetičkom na brdu Smolči, što su ga knezovi Zrinjski g. 1627. dali latinskim redovnicima sv. Pavla.

Glagolska se liturgija spominje i u nekim crkvama oko Trsta, u Gorici, po Kranjskoj i u južnoj Štajerskoj kamo je dospjela vjerojatno sa popvima glagoljašima bježećim pred Turcima.

Sasvim je drugačije s glagolskom službom što su je naši svećenici donijeli u XIV. stoljeću u Češku. Karlo, krajiški grof moravski na dopuštenje papino, podiže 1347. u Pragu samostan na čast sv Jeronimu, Ćirilu i Metodu, Vojtjehu i Prokopiju, kamo smjesti glagolaše benediktince iz dalmatinskih krajeva. Oni donesoše sa sobom i knjige na hrvatskom jeziku, glagolskom pismu koje su nastojanjem kraljevim počeli prepisivati. Sam Karlo poklonio je samostanu jedno ćirilično evandjelje rusko-bugarskog porijekla, koje je dobio negdje iz Ugarske. Za tu se knjigu držalo da ju je napisao sv. Prokopije.Godine 1395. priklopiše tom evadjelju neka čitanja iz Starog i Novog zavjeta. Dodana čitanja na jeziku hrvatskom, pismom glagolskim napisana su u samom samostanu, a pisao ih je pisar rodom Čeh, što se razabire iz jezika, koji je onakav kao što je i u našim knjigama iz XIV.stoljeća, osim 2-3 riječi češkog. Bogato povazana u zlato i srebro i iskićena draguljiima i svetim moćima bijaše ta velika dragocjenost samostanska, a upotrebljavaše je uz crkvenu godinu samo opat. Za opata Pavla II. g. 1419. navali Žiškina četa na taj samostan, a opat da bi spasio samostan, otvori riznicu, iz koje se razgrabila sva sila kojekakovih skupocjenih stvari, a medju njima valjda i naše evandjelje. Domalo se samostan ukinu. Nestavši samostana nestalo je i službe glagolske u Češkoj. No za spomen na ta vremena očuvalo nam se spomenuto evadjelje pisano ćirilicom i glagoljicom. U Bogorodičinom hramu u Reimsu u Francuskoj, ima inventar sastavljen godine 1669. i u njemu se spominje knjiga bogato vezana, koja sadržava evandjelja na jeziku grčkome i sirskome, a poklonio je crkvi kardinal Lotarinški g. 1574., koji ju je nekako dobavio iz Crigrada. To je upravo ono evandjelje za koje se mislilo da je pisano grčki (ćirilicom) i sriski (glagolicom). Ono se upotrebljavalo, kako kazuje predaja, kod krunjenja francuskih kraljeva, koji su se na nj zaklinjali. To izrijekom potvrdjuje reimski opat Pluche i pisar Porevale, koji je na osobito priloženom papiru u evandjelju zapisao g. 1782.: prvi dio ove knjige pisan je pismom srpskim a na jeziku istočnome, a drugi slovima ilirskim a na jeziku slavenskome... Kruneći kralj priseže na ovu knjigu!". G.1717. pokazaše evandjelje Petru Velikome, koji umah prepozna slova ćirilska, ali za glagolska nije znao kazati kakova su. Prvi je pogodio da je ono drugo pismo glagolsko Engle Hill godine 1789. koji je vidio u Beču glagolskih štampanih knjiga. Za francuske revolucije skinuše s nje bogati uvez, a kada je konsul Napoleon zapovjedio da se ostanci starih rukopisa pohrane u municipanim bibliotekama, dodje i to evandjelje ili kako ga Francuzi prozvaše, "Texte du sacre" u reimsku gradsku biblioteku.

Dr.Ivan Broz-Crtice iz hrvatske književnosti