BOSANČICA - ARVATICA
(HRVATSKA ĆIRILICA)
Izvori:
Žubrinić
Darko: HRVATSKA GLAGOLJICA
Brković
Milko: NEOBJAVLJENE POLJIČKE ĆIRILIČNE ISPRAVE
https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_%C4%87irilica
http://www.croatianhistory.net/etf/et04.html
UVOD
Da bi stekao naklonost grčkog svećenstva,
bugarski car Simeon je počeo koristiti pismo ćirilicu, koja je u Crkvu i
državnu upravu uvedena 893. Najstariji poznati nadpis pisan ćirilicom je
Samuilov nadpis, koji potječe iz 993. Po nekima je sastavljač ćirilice bio
prezbiter Konstantin, mlađi suvremenik Klimenta i Nauma. Tiekom vremena miešaju
se imena navedenog Konstantina i starijega Konstantina-Ćirila, pak na taj način
i pojam ćirilice postaje dvoznačan, ter se odnosi nekad na ćirilicu, nekad na
glagoljicu (vidi [Tentor], str.148). Kano što smo vidjeli, ima mislitbi da je
Ćiril stvorio zapravo ćirilicu, dok je glagoljica izvorno hrvatsko pismo (vidi
[Japundžić]). I ruski jezičar V.A. Istrin vjeruje da je sv. Ćiril stvorio
ćirilicu, a ne glagoljicu.
Ćirilica je preuzela 26 slova iz grčkog
unicijalnog pisma.
HRVATSKA ĆIRILICA
Hrvatska ćirilica je jedina među ćirilskim
pismima koja ima poseban znak za đerv.
Na zetsko-humskom području, na južnim
dielovima Hrvatske i u Bosni i Hercegovini, ćirilica počevši od 12 st. poprima
posebni oblik, poznat pod nazivom hrvatska ćirilica. Važnu ulogu u njezinu
očuvanju imali su kasnije, od kraja 13. st., bosanski franjevci. U Bosni i
Hercegovini je od 12-18.st. hrvatska ćirilica bila skoro izključivo pismo
hrvatskog jezika (vidi [Zelić-Bučan]). Ćirilica nije nikada uspjela sasvim
iztisnuti glagoljicu. Zapravo, izpravnije bi bilo govoriti o supostojanju oba
pisma, kano što pokazuje na pr. Humačka ploča i ploča Kulina bana, pisani
hrvatskom ćirilicom, na kojima su očuvana i glagoljska slova.
U svezi s hrvatskom ćirilicom vriedi
navesti rukopisno djelo Ivana Uževiča, Ukrajinca, sveučilištarca bogoslovlja na
Sorboni u Parizu, pod naslovom ,,Gramatika slovjanska'' iz 1645. Knjiga
predstavlja prvu ukrajinsku slovnicu, a u njoj ćete među inim uz kratak i vrlo
liep opis glagoljskoga pisma naći i ,,Azbukvidar bosenskij'', t.j. azbuku
hrvatske ćirilice u Bosni.
Prvi spomen hrvatske ćirilice pod nazivom
,,harvacko pismo'' potječe od Marka Marulića i Dmine Papalića još 1510., ter od
Splićanina Jerolima Kaletića 1546. ([Šurmin-Bosanac], str.25, 162, [Bratulić],
str. 72, [Kovačić], str.292). Paltašić iz Splita zove ju ,,harvatsko pismo''. Richard Daniell (London) u svom popisu
dvadesetak raznih pisama iz 1664. hrvatsku ćirilicu zove ,,Alphabetum Illiricum
Sclavorum'', dakle hrvatskim pismom. Neki od bosanskih franjevaca rabe naziv
,,bosanska ćirilica'' ili ,,bosanska azbukvica''. Neki jezičari (Jagić,
Rešetar, Ivšić, Mošin, Raukar) za hrvatsku ćirilicu rabe pojam ,,zapadna
ćirilica'', koji je sasvim neodređen (zapadna s obzirom na što?). Naziv
bosančica za hrvatsku ćirilicu je novijega postanka (1889.) i potječe od Ćire
Truhelke, tada vrlo mladog, 24-godištnjeg znanstvenika (naziv ,,bosanica''
starijeg je postanka). Velika je njegova zasluga što je uvođenjem ovoga ne
sasvim najspretnijeg naziva (bosančica se rabila i u hrvatskim krajevima),
naznačio osobnost toga pisma spram drugih ćiriličnih pisama (osnovno o poviesti
nazivlja za hrvatsku ćirilicu vidi [Zelić-Bučan]). U 19.st. Vuk Karadžić rabi
naziv bosanska bukvica, Ivan Kukuljević-Sakcinski naziv ,,hrvatsko-bosanska
ćirilica'', Ivan Berčić ,,bosanska azbukvica'' (1862.), Vatroslav Jagić rabi i
naziv ,,bosansko-dalmatinska ćirilica'', Franjo Rački ,,bosanska ćirilica'', a
u 20.st. naziv ,,hrvatska ćirilica'' rabi Josip Vrana. Na njemu najduže i
najupornije zahtjeva Benedikta Zelić-Bučan, u vrieme kad je za to trebala ne
mala hrabrost. Taj naziv rabi i Vinko Grubišić (vidi [Grubišić]). U najnovije
vrieme naziv ,,hrvatska ćirilica'' rabi se i u važnom djelu [Hercigonja], gdje
cieli jedan odjeljak ima upravo taj naslov. U poljičkim spisima pismo se naziva i hrvatskim (arvacko pismo, arvacka slova naša). U Slavoniji u 16. i 17.
stoljeću (u vrieme Turaka) sve što je pisano na hrvatskom jeziku napisano je
ćirilicom, a primjerice za Nikolu Jurišića, vojskovođu, međudržavničara i
slavnoga branitelja Kisega (1532.) zna se da je pisao samo hrvatski, i to
ćirilicom. Matija Divković zna za hrvatsku ćirilicu rabiti naziv ,,serbska
slova''.
O tome da se doista radi o hrvatskoj
ćirilici, a ne nekoj drugoj, osim staropisnih osobina pisma govori i jezik
naših ćirilskih spomenika: čakavština, ikavica, i sasvim riedko štokavska
ijekavština. Ćirilska pisma uviek dobivaju naziv po narodu koji ga rabi -
bugarska ćirilica, makedonska, srbska, crnogorska, ukrajinska, bjeloruska,
ruska, pak tako valja nastojati i na nazivu hrvatska ćirilica.
U djelu [Mošin] opisano je oko 35
spomenika pisanih hrvatskom ćirilicom (pod nazivom bosančica). Iako ćirilica u
Bosnu dolazi s Iztoka, iz Bugarske, ona se po Truhelki razvija posve
samostalno, neovisno od raške (srbske) ćirilice. Osobitost hrvatske ćirilice
jest i množtvo spojenica (ligatura), koju je preuzela očevidno iz glagoljice.
One su inače u staroj raškoj ćirilici vrlo riedke. Zanimljiv popis spojenica u
našoj ćirilici naći ćete u [Grubišić] na str.108.
U hrvatskoj ćirilici postoje posebni
oblici za Č, V, Ž. Vrlo su riedki F i tvrdi poluglas. Bosanski franjevci pišu
hrvatskom ćirilicom sve do polovice 19.st. Kod muslimanskih plemićkih obitelji
njeguje se oblik hrvatske ćirilice koja se prenosi s koljena na koljeno (t.zv.
begovska kurziva), i to štoviše do početka 20st. (vidi [Tentor]).
U svom važnom i vrlo zanimljivom
rukopisnom djelu ,,Objasnjenje vivodino o pismje slovjenskom'' (Primjetbeno
pojašnjenje o slavenskom pismu) dovršenom 1661. u Tobolsku tiekom
dugogodištnjeg progonstva u Sibiru, Juraj Križanić također dosljedno rabi
hrvatskoćirilični znak za V (vidi [Križanić]).
Hrvatska ćirilica (bosančica)
Hrvatskoćirilsko slovo T, ponekad se zove
tronožni T. Stručnjaci smatraju da je hrvatskoćirilsko slovo Ž nastalo iz glagoljskog
Ž. Gornji prikaz bosančice daje tek približnu sliku o hrvatskoj ćirilici. Za
pregled staropisa hrvatske ćirilice svakako pogledati priloge u [Zelić-Bučan].
Neka slova hrvatske ćirilice, poput
(đerv), (ć, št, šć), (d u obliku šestara) i (poluglas) vjerojatno svoje
podrietlo vuku iz prastarih iztočnjačkih pisama. Slovo (ć, št, šć) nalazi se na
pr. među južno-semitskim pismima (vidi [Kulundžić], str.441), (d u obliku
šestara) među sjeverno-semitskim pismima ([Kulundžić], str.450), u feničkom (str.450),
iberskom (str.455, 437, 438), aramejskom (str.464, 454), slovo (poluglas) u
somalskom (str.477).
Slovo (đerv oblo) imalo je po Berčićevom
stuporedu ulogu đerva, u značenju slova đ ili č, vidi [Grubišić], str.121 ili
Hrvatsku Enciklopediju III, 1942, str.98. Zanimljivo je da slovo (đerv oblo)
ima i ulogu omehkšavanja, tako da će se NJ i LJ pisati kano (đerv)N i (đerv)L
po uzoru na talijanski način pisanja: ,,gn'' za ,,nj'', ,,gl'' za ,,lj''. I u
Petrisovom glagoljskom zborniku nailazimo na sličnu ulogu đerva JLUDI umjesto
LJUDI (vidi [Moguš]). Po stuporedima u [Grubišić], str.99-93, slovo (đerv oblo)
rabilo se na kamenim spomenicima za glas Ć.
Vuk Karadžić je iz hrvatske ćirilice
bosanskih franjevaca u srbsku ćirilicu prenio dvie inačice đerva, za ć i đ
(potvrdio Eduard Hercigonja), a također hrvatskoćirilski znak Č za srbsko
ćirilski DŽ (vidi [Grubišić] str.90 i 92, [Zelić-Bučan], str.80). Znak kano
hrvatskoćirilski za Č je postojao i u izumrloj rumunjskoj ćirilici. Đerv
uobičajen za hrvatsku ćirilicu, u srbskoj je vrlo riedak. Poluglasovi se i
danas čuvaju u srbskoj ćirilici u slovima NJ i LJ, nastalim dodavanjem
poluglasa slovima N i L.
U bosančici se vrlo riedko pojavljuje
slovo (JA), koje je očevidno spojenica, kano i slovo (JE). Ove su spojenice u
mnogo češćoj uporabi u drugih naroda koji rabe ćirilicu (Bugara, Makedonaca,
Crnogoraca, Srba, Ukrajinaca, Bjelorusa, Rusa), pak se može reći da je
neuporaba ovih spojenica jedna od osobitosti hrvatske ćirilice (Zelić-Bučan]).
U hrvatskoj ćirilici JU ima istu ulogu kano i glagoljski JU, a nastalo je
također kano spojenica. Za razliku od JA i JE, JU je dosta često na hrvatskim
kamenim spomenicima (vidi [Grubišić]). Spojenica JU rabi se u ruskoj i
bugarskoj ćirilici i danas.
Primjer nadpisa na bosančici na stećku u
Starom Selu kraj Jajca iz 14. ili 15.st. (vidi [Čunčić], str.56):
,,V ime Oca i Sina i Svetago Duha amen
se je kami Radojica Bilića
milostju Božijom i pomoćiju roda moga
izidah mnogočasnu grobnicu
i postavih si kamen na grobnici mojej
i ugotovih si vični dom za života svojega
ako oće Gospodin Bog
sebi i drugu mojemu
molju bratiju i strine i neviste
pristupite i žalite me
i ne popirajte me nogama
jere ćete biti vi kakov jesam ja
a ja neću biti kakovi jeste vi
a se pisa Veselko Kukulamović''
Zanimljiv je i stećak na kojem se spominje
i hrvatski banski naslov, nesložnost bosanskih vladara, a osobito je dojmljiv
završetak:
,,Va ime Oca i Sina i Svetoga Duha amin. Se leži Viganj
Milošević. Služi banu Stipanu i kralju Tvrtku i kralju Dabiši i kraljici Grubi
i kralju Ostoji. I u to vrijeme dojde i svadi se Ostoja kralj s hercegom i
Bosnom i na Ugre poje Ostoja. To vrime mene Vignja dojde končina i legoh na
svom plemenitom pod Kočerinom. I molju vas, ne nastupajte na me. Ja sam bil
kako vi jeste, vi ćete biti kako jesam ja'' (vidi [Kustić], str241). Prezime
Milošević se inače pojavljuje u Bosni i među Hrvatima. Kano primjer, u 18.st.
živio je Franjo Milošević, bosanski franjevac (vidi [Jelenić], str.78,363)
Moguće je da je hrvatskoćirilično slovo V
preoblikovani glagoljski V.
Slovo Č u hrvatskoj ćirilici ima brojevnu
vriednost 1000 kano i u glagoljici, što nije slučaj ni s kojim drugim
ćiriličnim sustavom ([Grubišić], str.116). Ovo također govori o dubokom
prožimanju glagoljice i hrvatske ćirilice. Glagoljaši dobro poznaju hrvatsku
ćirilicu na cielom području hrvatskog glagolizma, uključujući i Istru (vidi
[Milčetić]).
Među važne spomenike pisane hrvatskom
ćirilicom spada i nadgrobni nadpis kneza Miroslava iz prve polovice 13.st.,
zatim izprava bosanskog bana Matije Ninoslava iz 1234., list omiškog kneza
Jurja Kačića iz 1276. Vriedi spomenuti da bosanski ban Matija Ninoslav upućuje
posredstvom senjskog biskupa Filipa poruku papi Inocentu IV u Lyon (koji Filipu
dopušta glagoljaški obred) o odanosti papinstvu i Rimskoj crkvi ([Šanjek],
str.184).
O snazi heretičkih bosanskih biskupa
govori i podatak da su štoviše i krivovjerci u južnoj Francuzkoj priznavali
jednog bosanskog biskupa za papu u prvoj polovici 13.st. Heretičkom papi nije
poznato ime, ali ga poviestni izvor izričito spominje ([Šanjek], str176).
Na tlu Bosne su hrvatskom ćirilicom pisani
Nikoljsko evannđelje, Srećkovićevo evanđelje (izgubljeno), Hvalov zbornik,
Zbornik krstjanina Radoslava it.d., prepisani iz hrvatskih glagoljskih matica.
Čajničko evanđelje (14./15.st.) i Radoslavljev zbornik (1443., čuva se u
Vatikanskoj knjižnici, Illirico 12), pisani hrvatskom ćirilicom, sadrže i
glagoljski abecedarij.
Bosančicom je pisan i jedan priepis
Hrvatskog ljetopisa.
Hrvatskom ćirilicom pisali su i hrvatski
protestanti. Djelo ,,Novi Teštament'' iz 1563. tiskan u Urachu (Njemačka). Ovo
piše na naslovnici:
,,Prvi dél No-
voga Teštamenta,
va tom su vsi
četiri Evan-
gelisti i
Apustolska d’jan’ja iz’
mnozih’ jazikov’ v
sadašnji općeni i
razumni H’rvatski jazik’, po
Antonu
Dalmatinu i Stipanu
Istrijanu, s po-
moću drugih’
bratov’, verno st’l-
mačeni, i s
ciruličskimi
slovi najp’rvo sada
štampani''
Godine
1552. tijekom ispitivanja svjedoka u vezi parnice kneza Nikole Zrinjskoga s
knezom Petrom Keglevićem poradi Selca, u dokumentu pisanom hrvatskom ćirilicom,
spominje se kao jedan od svjedoka Varban Harvatić. Vidi Acta croatica, str. 252.
Carski poslanik Jerolim Zadranin piše
hrvatskom ćirilicom banu hrvatskom Baćanu i ostalim poglavarima 11. veljače
1543. u Carigradu, da budu u miru sa susjednim Turcima:
Prva rečenica glasi:
,,Izveličeni i zmožna gospodo, bani Hrvacki!
...da imam vam Slovinskim
i Hrvackim banom
pisati
.. ne samo za Hrvatsku ali Slovinsku zemlju
...podložnikom u Požegi, Slovinie i Hrvatih''
Najstariji poznati bosanski književnik
jest Matija Divković (1563-1631), kojeg književni rad predstavlja preradbu
glagoljaških djela hrvatskom ćirilicom, a također je prerađivao i prevodio
djela s latinskog i talijanskog jezika. Kano mnogi bosanski franjevci,
učilištovao se u Italiji. Da bi pripremio ,,Nauk Krstjanski'' (tiskan 1611) i
,,Besjede'' (1616., preko 1000 stranica), putovao je iz Bosne, koja je bila pod
Turcima, u Mletke. Zajedno sa stručnjacima u Mletcima je izrezivao i lievao
slova hrvatske ćirilice, i svojim rukama slagao, a zatim dovlačio tiskane
knjige u Bosnu, da bi bile dostupne katoličkim svećenicima i redovnicima.
Zanimljivo je da su neka djela, koja je
Divković ,,složio u bosanski jezik grskimi slovi'', kasnije opet ,,spisane
harvatski'' (glagoljicom). To je učinio franjevac trećoredac glagoljaš Antun
Depope. Radi se o ovim djelima: Život sv. Katarine, Nauk krštenski i
Posvetilište Izazkovo. Ovaj primjer govori o živoj uljudbenoj djelatnosti među
bosanskim Hrvatima, kano i o uljudbenim strujanjima na hrvatskom poviestnom
prostoru ne samo u smjeru zapad-iztok, već i obratno, iako su ova zadnja mnogo
manje izrazita (vidi [Šanjek], str. 50).
Bosanski franjevci (uključujući i
Divkovića), tiskali su od 16. do 18. st. ukupno četrdesetak knjiga hrvatskom
ćirilicom, a najstarija je ,,Molitva svete Brigite'' tiskana u Mletcima 1512.
Bosanski franjevci su bosančicu rabili sve do početka 19.st.
Važan (ali ne i najstariji) štokavski
spomenik pisan hrvatskom ćirilicom jest zbornik ,,Libro od mnozijeh razloga'',
nastao oko 1500. u mljetskoj benediktinskoj opatiji Sv. Marije. To su u
dubrovačko narječje pretočeni razni pobožni članci prvotno pisani u
staroslavenskom, čakavskom i kajkavskom govoru ([Ostojić], str.165). Množtvo
starijih štokavskih spomenika pisanih hrvatskom ćirilicom, ponajviše izprave
bosanskih vladara i vlastele, potječe još od 13.st. (vidi [Zelić-Bučan]).
Službenici bosanskog paše izričito kažu da
krajiškim zapovjednicima pišu službene spise ,,hrvackim pismom''. Na sjeveru su
se hrvatskom ćirilicom služili Keglevići, na jugu Poljičani, Splićani, Makarani
i Bračani. Mletački uredi u Dalmaciji imali su službene pisare za dopisivanje
hrvatskim jezikom, hrvatskom ćirilicom, sa susjednim turskim častnicima
(podrietlom Hrvatima), iako je službeni jezik bio talijanski.
Na Povaljskom pragu (Povalja na otoku
Braču) iz osamdesetih godina 12.st. (oko 1184.) upisani su možda najstariji
poznati stihovi na hrvatskom jeziku (vidi [Ostojić], str.162). Uklesao ih je
ćirilicom Radonja, najstariji hrvatski stručnjak poznat po imenu: ,,Ja majstor imenom Radonja sazidah ova
vrata Gospoda radi.'' Povaljski prag spada među najstarije nadpise na
hrvatskom jeziku koji su pisani ćirilicom. Danas se čuva u Zbirkokući hrvatskih
staroslovnih spomenika u Splitu, gdje ga je prenio Frane Bulić.
Jedan od spisa pisanih hrvatskom ćirilicom
jest i Povaljska listina (iu Povlja na otoku Braču), pisana oko 1250. Taj važan
proslov, koji sadrži dielove starohrvatskog plemenskog i običajnog prava, samo
je čudom spašen: rabio se jedno vrieme kano mlatilo za razpirivanje vatre. Čuva
se u župnoj crkvi Pučišća na otoku Braču. I u Povaljskom pragu i u Povaljskoj listini
ovjekovječen je isti događaj: vraćanje starih posjeda benediktinskom Samostanu
sv. Ivana.
Kada je u 18.st. latinica počela pomalo
iztiskivati hrvatsku ćirilicu, uprava dalmatinske franjevačke provincije
Presvetog Odkupitelja u Sinju je 1749. doniela odluku da se đaci ne će puštati
na ređenje ako ne dokažu poznavanje tog hrvatskog pisma, uz ovakvo
obrazloženje: ,,Budući (da smo) mi Hrvati, začudo je da se nalaze među nama
mnogi koji ne znaju pisati našim materinjim jezikom i pismeni, što je prevelika
nepristojnost'' (vidi [Zelić-Bučan]).
Marko Marulić je također poznavao hrvatsku
ćirilicu. To je vidljivo iz njegova prievoda Hrvatske kronike (12.-14.st.) na
latinski. Hrvatsku kroniku je pronašao jedan njegov prijatelj zabilježenu
,,hrvatskim pismom'' (hrvatskom ćirilicom). Taj prievod je objavljen tek 1666.
kano dodatak djelu ,,De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex'' Trogiranina
Ivana Lucića (ili Luciusa, 1604-1679), tiskanom u Amsterdamu.
Hrvatska se ćirilica od 12.st. razvija
posve neovisno od bugarske i srbske (raške) ćirilice. Prema poznatoj
austrijskoj staropiskinji Thorvi Eckhardt, niti jedno južnoslavensko ćirilsko
pismo nema niti približno toliko samostalnosti i toliko obilje vlastitih
rješenja kano bosančica (hrvatska ćirilica, vidi [Eckhardt], str.467). To je
razlog zašto većina stručnjaka danas hrvatsku ćirilicu, koje je i na tlu Bosne
bilo izključivo pismo hrvatskog jezika, razlikuju od srbske ili bugarske
ćirilice. Srbski pisci otvoreno svojataju hrvatsku ćirilicu kano izključivo
srbsko pismo (vidi na pr. [Đorđić] i lošu ocjenu te knjige u [Raukar]). S druge
strane, već je i Thorvi Eckhardt upozorila na državničarsku obterećenost
razprava oko bosančice (vidi [Zelić-Bučan], [Eckhardt], str.467).
Od 12. st. nastaje hrvatska ćirilica u
svojem prvobitnom, zetsko-humskom obliku. Jedan od najstarijih i najljepših
hrvatskih misnih spomenika pisanih bosančicom predstavlja Miroslavljevo
evanđelje, nastalo prepisivanjem iz glagoljskih matica u 12. st. Ima 181
list (360 izpisanih stranica), i bogato je ukrašen minijaturama u boji.
Miroslavljevo evanđelje nastalo je u Zahumlju, najvjerojatnije u Stonu na
poluotoku Pelješcu, sjedištu Stonske biskupije. Pisano je hrvatskom
zetsko-humskom ćirilicom ([Zelić-Bučan], str. 556, 557).
Već je Ivan Ostojić pisao kako, ako ne
čitavo evanđelje, a ono barem minijature u njemu, djelo je benediktinaca iz
nekog hrvatskog samostana na dalmatinskom primorju (vidi [Ostojić I], str.
155). Benedikta Zelić-Bučan smatra kako je Miroslavljevo evanđelje u cjelosti
djelo hrvatskih benediktinaca, te da prema tome predstavlja spomenik hrvatske
uljudbe, pisan hrvatskom ćirilicom (vidi [Zelić-Bučan]). Za ovakav zaključak
važna su bila i predhodna iztraživanja Josipa Vrane. Na to da je Miroslavljevo
evanđelje hrvatski misni spomenik upućuju hrvatska jezična redakcija
crkvenoslavenskog jezika, zapadnjački romanički izgled umjetničke opreme koja
je u skladu s ostalim hrvatskim rukopisnim i kamenim spomenicima, misnim
slavljem koja se nikako ne podudara s carigradskom misom Iztočne crkve (vidi
[Zelić-Bučan], str. 201). U knjigama se do ne davno ovo djelo smatralo
nasljeđem srbske (ponekad srbsko-hrvatske) uljudbe. Miroslavljevo evanđelje je
iz ne objašnjivih razloga dospjelo u srbski manastir na Atosu. Neki ruski
iztraživač je jedan list iztrgnuo i odnio ga u Petrograd. Knjiga se (bez tog
jednog lista) sada nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu. Pogrješnoj mislitbi
kako je Miroslavljevo evanđelje dio srbske uljudbe doprinjela je Jagićeva
osoba, koji je smatrao kako se stari crkvenoslavenski spomenici mogu dieliti na
hrvatske i srbske samo prema pismu, ovisno o tome jesu li glagoljski ili
ćirilski. Danas je to Jagićevo mišljenje odbačeno kao ne znanstveno (vidi
[Zelić-Bučan], str. 198 ili [Zelić-Bučan]).
Spomenimo i važan pravni spis, koji se
razvijao tiekom dugih stoljeća. Radi se o Poljičkim statutima, pisanim
hrvatskom ćirilicom, kojih mjestna inačica se ponekad zove i poljičicom. Kako
se taj oblik ćirilice ne razlikuje od dalmatinske inačice hrvatske ćirilice,
bolje je taj naziv izbjegavati (vidi [ZelićBučan]). Poljičani su tiekom 19. i
20. stoljeća svoje pismo zvali glagoljicom, što se može i danas čuti od
starijih ljudi. Poljička knežija postojala je od 13. do početka 19.st. na
području od Mosora i rieke Cetine. Po Josipu Bratuliću, u Poljicama je
glagoljica, vjerojatno dosta rano, izključivo bogoslužno pismo, dok se u
osobnom i javnom životu rabi hrvatska ćirilica sve do sredine 19.st. Najstariji
sačuvani zapis Poljičkih statuta posjedujemo iz 1444. On ima i književnu, a ne
samo pravnu vriednost. Navedimo kano primjer nekoliko kratkih misli iz tog
zapisa: ,,Nevolja nima zakona'', Pravo je da svaki trud svoju plaću ima'',
,,ništar nije ča je vazda bilo'', ,,od neuzmnožnoga niktor nije dužan''. U
statutu iz 1476. spominje se da ,,počtovani vlasteli i didići sa svim pukom
virami i dušami odlučiše da se svi tvrdo i postojano obvežu na sklad i na mir i
bractvo i jedinstvo, kako je svagda bilo'' (vidi [Hercigonja], str.288).
Dakako, poljički statuti propisuju i kazne za ,,tatbine''.
Ta Knežija živjela je u ponekad napetim
odnosima sa susjednim Splitom. Tako se 1180. dogodilo da su pripadnici plemena
Kačića kod Poljica ubili splitskog nadbiskupa Rajnerija, koji ima je htio
oduzeti posjede.
Slojevitost družtvenog sastava žitelja
Poljičke knežije vidljiva je već i iz naziva pojedinih njezinih razreda: didići
(plemeniti građani - glavar, sudac i.t.d.), ugrčići (vlastela), pučani,
kmetovi.
Poljičica (hrvatska ćirilica) se kod
Poljičana zvala i staro ,,rvasko pismo'', ,,poljička azbukvica'', pak štoviše i
glagoljica! Govori se o ,,rvaskoj misi''. Pritom su njihovi misali pisani samo
glagoljicom, a poznaju i latinicu.
Poljičani su prilikom prodora Turaka
bježali i na otok Brač, gdje su također ostavili tragove hrvatske ćirilice.
Moji dodatci u prilog hrvatstvu bosančice:
- http://www.croatianhistory.net/etf/glhrv.html
29. lipnja 1432.,
Sinj, hrvatsko-dalmatinski knez Petar Talovac izdaje privilegij pisan hrvatskom
ćirilicom:
,,Mi Petar s Talovca, knez cetinski i kliški, ban Dalmacije i Hrvat,
damo viditi vsakomu komu se pristoji, i prid koga lice
prida ova naš list, ...''
Izvor [Ivšić et al.,
str. 71].
- http://www.croatianhistory.net/etf/glhrv.html
29. studenog 1448.,
Kruščica kod Klisa, oporuka pisana ikavski, hrvatskom ćirilicom:
,,Va ime Božje. Amen. Ovo bi u vrime gospodina Peetra s
Talvoca,
kneza cetinskoga i klišškoga, bana Dalmacije i Hrvat, i veće ...''
izvor [Ivšić et al.,
str. 107].
Proslov iz knjige
povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.:
U Poljičkom statutu
izričito se kaže, da je napisan hrvatskim jezikom (“da se bolje razumi
arvacki”). Jezik “Spomenika Gornjih Poljica” (Split 1981.), koje je izdao
prerano umrli Marko Mišerda, također je hrvatski (arvaski, pismo hrvacko, naš
jezik arvacki, slavni, arvatski jezik).
https://hr.wikipedia.org/wiki/Dmine_Papali%C4%87
Godine 1499. Kačići i
područje Krajine (Makarsko primorje) padaju pod tursku vlast. U to vrijeme
starješina Kačića je knez Juraj Marković u čijem je domu u Poljicima splitski
plemić Dmine Papalić 22. listopada 1500. pronašao pronašao staru knjigu pisanu
harvackim pismom a koja sadrži tzv. Hrvatsku redakciju Ljetopisa popa
Dukljanina. Prepisao ga je ,,rič po rič'',
a priepis se danas nalazi u Vatikanskoj knjižnici. Na molbu Dmine Papalića na
latinski ju je 1510. preveo Marko Marulić pod nazivom ,,Povijest kraljeva Dalmacije i
Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone'' (,,Regum Dalmatiae et Croatiae
historia una cum Salonarum desolatione'').
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.166, 167)
Slovenski reformator
i prevoditelj Biblije Primož Trubar (1508.-1586.):
Trubarova predočba o
jezičnoj razslojenosti jezika koji je smatrao hrvatskim može se izčitati iz
najave da bi mu trebala dva Hrvata (,,zween Crobaten'') koji dobro govore
,,dalmatinski'' i ,,bosanski'' (,,Dalmatinisch vnd Bosnarisch''). Za dotičnu
dvojicu Hrvata očekuje da dobro znaju pisati hrvatski i ćirilski (,,Crobatisch
vnd Cylurisch'') (Sakeausky 1989: 97). Pisati hrvatski mu znači pisati
glagoljicom.
Trubar spominje da
svatko zna da se hrvatski jezik piše dvama različitim hrvatskim slovima (,,mit
zweierley Chrobatischen Buchstaben''), što znači glagoljicom i ćirilicom
(Sakrausky 1989: 92).
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.177)
Hrvatski protestanti
napravili su ,,Novi testament'' i na ćirilici i glagoljici:
Ćirilični ,,Novi
testament'' iz 1563., najvažnije izdanje hrvatskih protestanata. Ondje Stipan
Konzul i Antun Dalmatin u naslovu kažu da je ,,Novi testament'' preveden u
razumljiv ,,hrvatski jazik'' i da je ,,štampan'' ,,ciruličskimi slovi''. U
njemačkom podnaslovu ponavlja se isto: ,,in die Crobatische Sprach
verdolmetscht und mit Cyrulischen Buchstaben getruckt'' (Sakrausky 1989: 221).
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.177)
Godine 1582. u
izvješću koje je u Bihaću napisao častnik Juraj Paner namjestniku generala
(krilnika) A. Auersperga. U njem se spominje kako je jedna izjava iztumačena iz
njemačkoga u hrvatski jezik (,,aus Teutscher in die Crabatische sprach''), nu i
da je inventar stvari nekoga zatvorenika sastavljen ,,ćirilicom ili hrvatskim
jezikom'' (,,der Cierulickha oder Crabattischen sprache'') (Lopašić 1884: 115).
Proslov iz knjige
povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.:
- Draganović-Mandić;
dr. Ferdo pl. Šišić, Herceg-Bosna prigodom aneksije, Zagreb, 1908.
- https://m.facebook.com/odstoljeca7.tuHrvatidisu/posts/626938880839518
- Hodavendija, čauš
(pobočnik) bosanskoga paše Sofi Mehmeda, musliman iz Bosne, piše 20. rujna
1589. mletačkomu providuru (poglavaru) u Zadar po dva pisma turskom jazijom
(pismom) i bosančicom. Na kraju pisma veli: ,,Zato
mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige
pisati turske, a dvoje hrvatske,
rukom Ali čehaja''
- http://www.croatianhistory.net/etf/istria.html
Godine 1636. u Knjigu
krštenih župe Petrčane kod Zadra glagoljaš don Bare Pifrović piše hrvatskom
ćirilicom ovo: ,,Ja, dom Bare Pifrović,
to pisah krvaski, ćurilicu i
latinski..." Na kraju piše Amen latinicom, hrvatskom ćirilicom i
glagoljicom.
AMEN (near the cross)
written in three scripts: Latin, Cyrillic, and Glagolitic
Vidi [Hercigonja,
Glagoljaštvo i glagoljica].
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.193, 194)
Glagoljaš Ivan
Paštrić (1636.-1708.), podrietlom iz Poljica, koji je cieli život proveo u
Rimu. On je 1699. na prednjoj stranici ,,Leipzižkog lekcionara'' zapisao
sljedeće: ,,Character est Cyrillianus, lingua Serviana vel Croatica vel
Dalmatica vulgaris''. (zbog ćiriličnih slova je vjerojatno nadodano ,,lingua
Serviana'')
Leipzižki lekcionar
nastao je sredinom XVI. st. na dubrovačkom području na bosančici kano priepis
drugoga izdanja ,,Bernardinova lekcionara iz 1543. (Schutz 1963, Barbarić
2011). U prvom izdanju Bernardinova lekcionara iz 1495. njegov se jezik na
latinskom zove ,,vulgarizacio dalmatica''. U drugom izdanju Bernardinova
lekcionara, koje je priredio Benedat Zborovčić 1543., jezik se zove
,,slovinjski'' (,,stumačenje slovinjsko...''), a u trećem izdanju Marka
Andriolića iz 1586. zove se hrvatskim imenom. Sva ta izdanja tiskana su
latiničnim pismom (Bratulić 1995: 507-508).
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.178)
U spisu pisanom u
Splitu 5. 10. 1711. kaže se da ga je napisao don M. Kovačić po naredbi kanonika
Žure koji ne umije ,,pisati harvaski'' (Kovačić 2010: 482). Time se želi reći
da Splićanin Žuro hrvatski jezik ne zna pisati ,,hrvatskim pismom'', što se
odnosi na ćirilicu (bosančicu). Prema Radoslavu Lopašiću bilo je uobičajeno da
Hrvati ćirilicu zovu ,,hrvatskim pismom''.
