povratak / back

BOSANČICA (ARVATICA) I DANAS ŽIVI U POLJICAMA

 

Izvor:

http://www.vecernji.hr/hrvatska/bosancica-jos-uvijek-zivuce-hrvatsko-pismo-817167

 

Od prvih početaka pismenosti hrvatski jezik zapisivan je četirima pismima: latinicom, glagoljicom, arebicom i ćirilicom, koja je u hrvatskom puku poznatija pod imenom bosančica ili arvatica. Valja kazati da prvi poznati proslovi na hrvatskom jeziku pisani latinicom potječu iz 14. stoljeća, nu crkvenoslavenska književnost i slavensko bogoslužje govore o mnogo starijoj uporabi drugih dvaju pisama – glagoljice i bosančice.

Jednako tako valja naglasiti da najstariji očuvani proslovi crkvenoslavenske djelatnosti u Hrvata nikako nisu stariji od kraja 10. ili početka 11. stoljeća i da je pismo tih prvih spomenika hrvatske pismenosti glagoljica, uz koju se u drugoj polovici 12. stoljeća javlja ćirilica, pismo uobičajeno u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, zapadnog bosansko-hrvatskog oblika, poznata pod nazivom bosančica (naziv smišljen u 19.st., a naziv arvatica je izvorniji).

Boj s latinicom

U sklopu franjevačke redodržave Bosne Srebrne bosančica se proširila na mnoga hrvatska područja na kojima je stoljećima trajala i supostojala uz latinicu, sve do prve polovice 18. stoljeća, kada u književnom djelovanju i javnom obćenju gubi boj s latinicom.

Na kraju i glagoljica i bosančica, dva prva hrvatska pisma, zamalo nestaju, tek su sporadična pisma slavenskog bogoslužja i posebničke uporabe: glagoljica na jugozapadu hrvatskog govornog područja – u Istri, na Kvarneru i u sjevernoj Dalmaciji, a bosančica u srednjoj Dalmaciji, osobito u Poljicima, ter u Bosni. Ta dva hrvatska pisma većini Hrvata podpuna su nepoznanica, malo ih je koji ih znaju i pisati i čitati. Ali moglo bi se reći da tomu i nije baš tako...

Neugasli običaj

U Srijanima, selu na sjevernim padinama Mosora, bosančica, poljičica, kako su je zvali u Poljičkoj Kneževini, još živi. Bosančica ili poljičica ovdje se još piše i šti, uz latinicu ona je još živuće pismo pučana toga mjesta između Mosora i rieke Cetine. Glagoljicu i bosančicu ovdje mnogi poznaju, nu izpred svih svakako je 74-godišnji Josip Tadić. Starina Josip skupljač je poljičkog narodnog blaga i zaljubljenik u prvo pismo svojih predaka. Zahvaljujući njemu, u Srijanima, a tako i u cielim Poljicima, poljičica je živo slovo pučana.

– Pismenost je u Poljicima rano počela – kaže Josip. –Puno je spisa o životu Poljičana iz doba Poljičke Kneževine i poljičkih knezova i svi su oni pisani bosančicom. Ja i još neki mještani godinama smo skupljali te spise i danas imademo Poljičku zbirku s više od tisuću pisanih spisa na poljičici.Iztiče da u Poljicima nikad nije bilo nepismenih jer se velika pozornost oduviek pridavala opismenjavanju puka. Glede toga i zaključuje:

– Kad je Europa bila feudalna, Poljička Kneževina bila je knežija slobodnih ljudi i demokracije. Kad je u Europi bilo osamdeset posto nepismenih, u našoj knežiji svi su bili pismeni. I pisale su se knjige na bosančici, našoj poljičici. Amerika još nije bila odkrivena, a mi smo imali svoj statut, dakako pisan bosančicom ili poljičicom. Statut iz 1440. godine.

A Statut Poljica jedan je od najstarijih statuta na ovim prostorima – donesen je 1440. godine, a zasnovan je na rimskom, arhaičnom i običajnom poljičkom pravu.

I tako bosančica, govori Josip, u Srijanima traje evo već cielo tisućljeće.To staro hrvatsko pismo Josip je davno naučio od pokojnoga Grge Prelasa i svoga djeda, a naučit će pisati svakoga tko je za nj zagrijan. U srijanskoj osmogodišnjoj školi nastavnici se trude učenike naučiti osnove bosančice ili poljičice, a učenici pak s ljubavlju tomu prilaze. I svi i pišu i rišu poljičicom.

– U sklopu redovitog nastavnog razporeda – kazuje nastavnica hrvatskog jezika i knjižničarka Marija Vučković – i sadržaji su zavičajne nastave, što ovdje uključuje poučavanje starih hrvatskih pisama, glagoljice i bosančice. I djeca naše OŠ Gornja Poljica u Srijanima u izvannastavnim djelatnostima njeguju ljubav prema glagoljici i bosančici sukladno običaju Poljičke Republike. A imamo i jedan veći naum, kojem bi, kaže ravnatelj srijanske osmoljetke Mladen Mikas, još bi se više pozornosti posvetilo da težkoća nisu učenici putnici.

– Od 80 učenika, koliko ih je u svih osam razreda naše škole – objašnjava ravnatelj – 70 su putnici, dakle djeca iz okolnih sela koja kući putuju autobusom. Jednako tako od 19 nastavnika njih 18 su također putnici, dolaze iz Sinja i Omiša, a samo je jedan iz Srijana. A duljina kružnog prijevoza učenika jest 47 kilometra... Nu, unatoč tomu, naši nastavnici hrvatskoga jezika, poviesti i likovnoga odgoja nađu vremene za glagoljicu i bosančicu.

Pišem pismo svome stricu, ja ti učim bosančicu, još se čuje u Srijanima.

Bašćanska ploča: Spomenik hrvatskog narodnog jezika

Najpoznatiji spomenik hrvatskog narodnog jezika na glagoljici jest Bašćanska ploča, darovnica hrvatskog kralja Zvonimira opatiji sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na Krku, u kamen uklesana oko 1100. godine. Za razliku od drugih europskih jezika, hrvatski se jezik odlikuje vrlo ranim prodorom žive narodne rieči u pisanu uporabu.

Dioklecijanova vikendica

Srijane, baš kao i cijela Poljica, krcate su zanimljivostima. Mnogo je tu živuće poviesti i poviestne baštine, a jedna od njih je i Prčigrad, ostatci rimskog naselja na istoimenom kamenom brdu, gdje je rimski car Dioklecijan u vrieme ljetnih vrućina “dolazio hladiti muda”.

Napoleon dokinuo samostalnost

Poljica su imala samoupravu i u vrieme Turaka i u vrieme Mletčana, pak i u vrieme Habsbur-govaca, nu kada je Austrija 1805. Napoleonu ustupila Dalmaciju, Poljica su izgubila samostalnost. A posljednji knez te knežije bio je Ivan Čović, koji je glavu spasio biegom u Sankt Peterburg. Tamo je umro ter pokopan 1816.