XI./XII. st., pergamena, 2 lista, 9.5 x 12 cm

Bečki listići su najstariji spomenik hrvatske crkvene književnosti na hrvatskostaroslavenskom jeziku. Dva lista pergamene na kojima su prijelaznim tipom glagoljice ispisani misalski sastavi. Sadržajna povezanost s Kijevskim listićima (X. st.) svjedoči o vrlo ranim češko-hrvatskim uljudbenim (kulturnim) vezama.

Beč, Osterreichische Nationalbibliothek, Cod. slav. 136

--------------------------------------------------------------------------------------------------

Najstariji bogoslužno-književni proslov s hrvatskog područja

Napisani su poluoblim i poluuglatim glagoljskim slovima. Ostatak su sakramentara, t.j. najstarije misne knjige. Sadrže odlomke poslaničkih misa iz ,,Commune sanctorum''. Sadržajem i rječnikom Bečki listići vezuju se sa starijim Kijevskim listićima iz X. stoljeća, glagoljskim spomenikom češkog podrietla. Oba odlomka sadrže različite dielove staroslavenskog sakramentara, prevedenoga u Moravskoj uskoro nakon smrti Konstantina Ćirila (oko 870.). Dugo se smatralo da je staroslavenski sakramentar bio preveden iz (latinskoga) gregorijanskoga sakramentara, ali su iztraživanja pokazala da stoji u čvršćoj vezi s bogoslužjem sv. Petra (grčki prievod gregorijanskoga sakramentara s nekim dodatcima iz iztočnog, bizantskog bogoslužja). Staroslavenskim se sakramentarom služio i sam Metod u svojoj biskupiji. Na prvobitno praznu prvu stranicu Kijevskih listića naknadno je (u XI. ili početkom XII. stoljeća) dopisan odlomak sakramentara: dio Apostola (Pavlova poslanica Rimljanima 13, 11-14; 14, 1-4) i govor ,,super populum'', koji se šti 25. ožujka na blagdan Navještenja Marijina. Ta je prva stranica poznata kano ,,Kijevski listići dva'' (i kano hrvatska stranica ,,Kijevskih listića''). Bečki listići su palimpsest (prekopis). Izpod glagoljskih slova vide se još starija, danas neštljiva, također glagoljska slova.

SUDBINA RUKOPISA, OBJAVE:

Odkriveni su u knjižnici carskog kraljevskog Stručnog visokog učilišta u Beču (Bibliothek d. Technischen Hochschule) u koricama neke knjige s koje su odliepljeni. Godine 1890. došli su u ruke Vatroslava Jagića koji ih je te godine i objvio. Ponovno ih je objavio M. Weingart, ,,Hlaholske listy Videnske'', Časopis pro moderni filologii 24 (1938.), 111-114. Opisao ih je Birkfellner (1975., 54-55).