Povratak / Back

MOJ PUT U SREBRENICU 11. SRPNJA 2009.

Napisao: dane-croatia

Krenuo sam ljudovozom (busom) iz Zagreba prema Tuzli, 10. srpnja 2009. u 23.45h sa Zagrebačkog ljudovoznog kolodvora. Ljudovoz do Tuzle je bio prepun ljudi, većinom radnika koji su se vraćali s posla iz Hrvatske i Slovenije u Bosnu. U Tuzlu sam stigao nešto prije 6h ujutro 11. srpnja 2009., ter sam odmah presjeo na ljudovoz za Srebrenicu. Čitavo vrieme na svojoj majici sam imao prišivke hrvatske i bosanske službene zastave. Ovaj ljudovoz za Srebrenicu je bio prilično prazan, jerbo su također vozili bezplatni ljudovozi za koje ja na žalost nisam znao. Prilikom vožnje, na putu su bili redarstvenici koji su osiguravali putnike za Srebrenicu, ter smo u jednom trenutku svi morali izići da nas pregledaju, ter da pregledaju ljudovoz od mogućih praskavih naprava.

Rieka Drina kod Zvornika

Rieka Drina

Brana na rieci Drini kod Zvornika

Vozilo se prieko Zvornika, gdje se imalo prilike vidjeti Drinu koja je bila poprilično narasla i mutna. Putem su bile postavljene srbske zastave, ter su nadpisi bili većinom na srbskoj ćirilici. U Bratunac se stiglo u oko 9h, ter ljudvoz nije mogao dalje sbog sigurnostnih razloga. Nas nekoliko ljudi koji smo išli za Potočare, odlučili smo ići pješice. Kroz većinom srbski Bratunac sam prošao mirno i bez izazivanja sa srbske strane, premda sam imao na sebi hrvatska i bosanska obilježja. Neki Srbi su tu i tamo zastajkivali i gledali, ali sbog osiguranja se nisu usudili ništa poduzimati. Tom prilikom sam upoznao jednog starijeg Bošnjaka, koji je sa ženine strane izgubio množtvo rodbine, ter je bio vidno potresen dok bi o tome pričao. Rodom je iz Tuzle, ali živi u Kanadi, ter je u Bosnu došao upravo samo radi Srebrenice. Što smo se više približavali Potočarima, to je češće znao zapasti u plač i ponavljati da tako nešto ne može učiniti čovjek već samo životinja. Ja sam ga pokušavao utješiti riečima kako je njihov duh sigurno s nama i kako je njima tamo gore bolje nego nama ovdje. Odmah na početku upoznavanja ja sam rekao kako sam Hrvat katolik i kako sam došao iz Zagreba, ter mu je to bilo jako drago za čuti. Odmah smo se složili kako bi se mi Hrvati i Bošnjaci trebali držati zajedno. Inače on je musliman koji jako drži do vjere i ide često u džamiju i izvršava klanjanje tiekom dana, ali u njemu ne ima nikakve predrasude prema katolicima. Također mi je u jednom trenutku napomenuo kako mu je ,,babo'' bio Ustaša.

Prizor s Potočara

Prizor iz Potočara

Jedno napušteno skladaište u Potočarima koje je preuređeno u spomen središte

Prizor iz Potočara

Hrvatsko-bošnjački savez u Potočarima

Pokop u Potočarima

Potočari

Došavši u Srebrenicu, tamo je bilo veliko množtvo ljudi, po mojoj procieni 100 000, ali moguće i manje ili više. Na većini lica se vidjela tiha tuga i bol, ali bez ikakve mržnje na licima. U nekoliko navrata sam se upoznao i sa srebreničkim majkama, koje su izgubile više sinova i muževe, ter su mi često govorile kako su njihovi sinovi imali godina kano ja ili čak i manje. Ali kod njih nije bilo nikakve mržnje dok su to govorile, a bilo im je jako drago kad su čule da sam došao iz Zagreba.

U jednom trenutku meni i mom prije spomenutom suputniku, kad smo stigli u Potočare, prišao je jedan kanadski svjetlopisac (fotograf), s jednom mladom Srbkinjom iz Beograda koja je prevodila i počeo s nama pričati. Odmah je meni počeo govoriti kako se na meni vidi bies i nabrijanost, pokazujući na bosansku i hrvatsku zastavu koje su bile prišivene na meni. Ja sam to odmah odlučno odklonio rekavši da ja ne imam nikakve mržnje u sebi, već su to domoljubni znakovi. Moj suputnik Bošnjak je ovome izpričao o tome kako je mnogo rodbine sa ženine strane stradalo od četnika, kako i danas čak i u Kanadi mnogi Srbi znaju izazivati s četničkim pjesmama gdje se slavi klanje, ter se u par navrata tiekom pričanja i razplakao, na što ga je Kanađanin utješno tapšao i govorio kako se ne bi smieli mrziti, ter da je za sve te sukobe kriva vjera. Ja sam na to rekao kako to nije istina, jerbo je upravo vjera ta koja čovjeku ne da da radi krivo drugom čovjeku. Na to je ovaj rekao da sam ja kano obrazovan, ali da drugi ne znaju to, ter je pokazao na jednu zastavu sa arabskim nadpisom na sebi, ter rekao kako ovaj Bošnjak koji ju nosi ima u sebi sigurno mržnju. Ja sam opet to oštro zanijeko, ter kazao da je to vjerski znak, vjerojatno nadpis iz Kurana, ter da to sigurno nije mržnja. Onda sam ga zapitao je li bi on htio izjednačiti krivnju svih zaraćenih strana, a on je samo rekao kako bi svi odgovorni trebali odgovarati. Ja sam mu rekao kako on to nije proživio, pak da ne može to razumieti. Na to je rekao da mu je baka poginula u 2. svjetskom ratu od Niemaca. Na to sam mu rekao, a što bi bilo da netko izjednačava krivnju između Hitlera, Churcila i Roosvelta, na što se malo sbunio i rekao kako ne ima pravde u svietu. Moj suputnik je sbog svega toga sve više bio ljut, pak je ovome rekao da su i Kanađani krivi za Srebrenicu jerbo su pobjegli kad su ju Srbi napali. Na kraju smo se rukovali i raztali, a Srbkinji iz Beograda sam samo rekao, svaka čast na tome što je došla, inače ona nije ulazila u razprave već je samo prevodila kad je trebalo.

Prizor s Potočara

Propovied i molitvu u Potočarima je predvodio reis-ul-ulema Cerić, ter je pozvao na molitvu za ubijene i govorio je protiv mržnje. Pozvao je i vladosborce da pomažu povratnicima, ter da se mi moramo naslanjati na vlastite snage, a ne na strance. Na kraju je bio ukop Srebreničana koje se pronašalo u množtvenim grobnicama. Za vrieme molitve, suputnik Bošnjak je odišao sprieda da sudjeluje u klanjanju, a ja sam se kano katolik povukao iza ter sam izmolio molitvu za stradale kako sam naučio u svojoj vjeri.

Vojnik HVO-a, kano jedan od sredbotvoritelja ,,Marša mira'' od Tuzle do Srebrenice

Na povratku smo se pridružili sudionicima ,,Marša mira'' koji su iz Tuzle išli pješice do Srebrenice, ter smo se skupa s njima vraćali bezplatnim ljudovozom u Tuzlu. Sudionici su bili umorni, pak sam samo s par njih razmienio rieči odakle sam i tome slično. Tu sam upoznao i jednog od sredbotvoritelja puta ,,Marš mira'' koji je na sebi imao prišivku HVO-a iz Tuzle. On je Bošnjak koji je cielo vrieme rata bio u HVO-u, ter je i dan danas ostao privržen toj vojsci. To me se jako dojmilo, kako u Tuzli i dan danas nikome ne smeta bilo Armija BiH ili HVO, već se to gleda kano jedna vojska. Prilikom razgovora s njim, pozvao je nas Hrvate iz Hrvatske da dođemo u većem broju bez ikakve bojazni i s hrvatskim zastavama. Stigavši natrag u Tuzlu, moj suputnik mi je pokazao grad Tuzlu, ter me odveo na ćevapčiće, koji su bili najbolji koje sam ikad jeo. U Tuzli mi je pokazao Korzo, kupalište sa slanom vodom, preliepu katoličku crkvu, nekoliko džamija, Mejdan i druge znamenitosti i područja u Tuzli. Pokazao mi je i područje koje propada u zemlju upravo sbog vađenja soli u prošlosti. U 19h, sam krenuo ljudovozom natrag prema Zagrebu, a s ovim Bošnjakom sam se raztao kano s bratom, ter mu zahvalio na svemu. U svakom slučaju, svaki domoljubni Hrvat bi trebao ići barem jednom u životu posjetiti Potočare i tamo se pokloniti.

Katolička crkva u Tuzli

Džamija u Tuzli

Katolička crkva u Tuzli

Džamija u Tuzli

Spomenik je za 71 mladih ljudi koji su tu poginuli od četničke zrnače izpaljene s Ozrena, 25. 5. 1995.

Hvaljen Isus i Marija

Allah Ekber

ZA DOM SPREMNI