Fašistički zločin u Podhumu (Grobinšćina)

 

Taj zločin nad civilnim Hrvatskim stanovništvom se dogodio 12. srpnja 1942.god u selu Podhum u Grobinšćini. Nakon što su partizani ubili talijansku učiteljicu i učitelja, Talijani su ušli rano ujutro u selo Podhum i strijeljali većinom svo muško stanovništvo (koje većinom nije imalo veze s partizanima) njih pristunih 91, spasili su se samo oni koji su tada bili na ranojutarnjoj misi. Imena ubijenih se nalaze na spomen obilježju. Također u talijanske koncentracijske logore odvedeno je oko 800 straca, žena i djece, te je pri tome spaljeno čitavo selo.

 

 

Prijepis iz časopisa “INFORMATOR Općine Jelenje”

Napisala: Jadranka Jurčić

 

Rana koja još uvijek peče

 

U hladovini rascvjetala vrta, Anton Ban i Martin Rožić, uz kavu i kolače koje je pripremila Jelka, Antunova supruga, raspredaju priču o strašnom događaju od prije 65 godina. Sjećanja su živa kao da se sve dogodilo jučer, a bol tako duboka da i danas, nakon tolikih godina života u kojemu su se podizala djeca, ženilo se i veselilo, umiralo i ponovno ratovalo, krene suza niz ogrubjela i naborana lica.

 

Streljali su djecu, mlado i staro

-Talijani su zauzeli Grobnik, a s njima su u naš Podhum došli talijanski učitelj i učiteljica, prisjeća se Anton Ban, koji je tada bio desetogodišnjak.

-Iako nitko nije znao beknuti talijanski, nastavu su održavali na tom jeziku. Sjećam se pljuske koju mi je učiteljica zalijepila jer je nisam razumio. Znate, oduzeli su nam jezik, a kad vam oduzmu jezik uzeli su vam sve. Zaista smo ih mrzili, kaže Anton Ban i nastavlja:

-Za vrijeme ferija učitelji su krenuli u Italiju, ali su ih, kako smo kasnije saznali, zarobili partizani i streljali. To je izazvalo talijansku odmazdu. I ranije su prijetili da će za jednog njihovogstreljati sto naših, a onda su to zaista i učinili. U zoru tog, 12. srpnja, opkolili su selo i kada smo se probudili pred svakom je kućom bilo nekoliko soldata. Pokupili su sve muškarce, djecu od trinaest godina nadalje, mlado i staro i odveli n kraj sela. Zatim su ih u manjim skupinama vodili dvjestotinjak metara dalje i strijeljali. Među njima je bio i moj otac Ivan.

-Zatim su pokupili žene i djecu i odveli nas u Čavle. Nas je bilo šestero djece, a najmlađa sestrica još je bila na prsima. Odatle su nas autobusima odveli u Lovran i smjestili u hotel. Tu smo ostali u neljudskim uvjetima 25 dana. Mislel sam da ću od glada krepat, sjeća se Anton Ban.

 

Talijanski logor

Nakon toga spalili su kuće. Žene i djecu ukrcali u vlak i odveli u zarobljeništvo. Smjestili su ih u talijansko mjesto Frozinone. Ondje su ih držali do kapitulacije.

-Kada smo stigli u Frozinone, siromašno selo, mještani su, po naputku vojnika, pljuvali na nas i nazivali nas pogrdnim imenima, nastavlja svoju priču Anton Ban. Stjerali su nas u neljudske nastambe i držali gladnima. Uskoro smo počeli zajedno s talijanskim seljacima obrađivati zemlju i raditi u poljima. Tada su promijenili mišljenje o nama. Naime, iako ni mi nismo nikada bili bogataši, ipak smo bili napredniji od njih. U Podhumu smo obrađivali zemlju plugom, ali čeličnim, a njihovi su bili drveni. Bio je to siromašan kraj i siromašni ljudi koji su nas počeli poštovati. Tu je umrla i naša bebica, moja najmlađa sestrica koja nije izdržala neljudske uvjete. Majci je bilo strahovito teško s nas šestero. Ja sam bio najstariji, a imao sam samo deset godina. Tu su nas držali do kapitulacije, a zatim smo pješice, vagonima i na razne načine krenuli kući. Sjećam se, u povratku smo se zadržali u Vatikanu osam dana gdje su nas nahranili.

 

-Podhumske žrtve bili su goloruki seljaci koji se nisu bavili politikom. Naš jadni narod osvajače uvijek dočekuje goloruk. Najprije se to dogodilo pred Drugi svjetski rat kada je Hrvate razoružala tadašnja jugoslavenska vlast, a zatim ponovno u Domovinskom ratu kada smo također goloruki dočekali osvajače. Nadam se da se to nikada više ne će ponoviti, zaključuje Anton Ban.

 

Brat i ja izbjegli smo sigurnu smrt

-Kada su talijanski soldati opkolili selo i odveli nas na strelište imao sam samo trinaest godina, nastavlja priču drugi sudionik tog događaja, Martin Rožić.

-Odveli su mene i mog petnaestogodišnjeg brata, zajedno s drugim muškarcima, tristotinjak metara od posljednjih kuća. Zatim su desetoricu vodili na strijeljanje, dvjesto metara dalje. Sjećam se čovjeka koji je poludio i počeo vikati i skakati pa su ga odmah upucali, zatim starca kojega su poštedjeli, a on je došao moliti da ubiju njega umjesto njegova sina pa su ih obojicu strijeljali. Samo su dvojica uspjela pobjeći koji su se odvojili od skupine i počeli bježati u šumu. U tom klanju smrt je zaobišla i mene i mog brata. Otrgnuli smo se i počeli moliti talijanskoga časnika da nas pusti, da smo mi još bambini. Grubo je viknuo Va Via! I mi smo pobjegli u šumu. Da je htio mogao nas je ubiti, ali smo mu se valjda sažalili. Planirali su ubiti stotinu muškaraca, ali su na 91. stali kada se oglasilo crkveno zvono. Zatim smo, kao i ostali, krenuli u dugo i neizvjesno zarobljeništvo, završava svoju priču Martin Rožić.