Povratak / Back

FAŠISTIČKO-NACISTIČKI ZLOČIN U LIPAMA, U ISTRI, 1944.

Preuzeto s: http://www.glas-koncila.hr/rubrike_izdvojeno.html?news_ID=17386

Ovogodišnje spomen-sjećanje na pobijene mještane sela Lipe krajem travnja 1944, nedaleko od graničnog hrvatsko-slovenskog prijelaza Rupa, kao i svih dosadašnjih godina nije dobilo zasluženu pozornost hrvatske javnosti. O tom strašnom zločinu njemačkih i talijanskih vojnika nad 269 nevinih stanovnika malenoga istarskog sela (od sveukupno tadašnjih petstotinjak mještana), u Hrvatskoj se, osim u nekim dijelovima Primorja i Istre, gotovo ništa i ne zna. O njemu se ne uči u školi, njega se ne spominje u povijesnim knjigama, on se ne navodi kao primjer klasične odmazde nad nevinima u Drugome svjetskom ratu na ovim prostorima, čak ga se u govorima ne sjete ni mnogi »drugovi«, partizanski »prvoborci«!

Samo dvoje preživjelih u selu

O tom pomalo zagonetnom događaju, zbog svega onoga što mu je prethodilo, što je slijedilo nakon njega i zbog toga što u jugoslavenskoj (hrvatskoj) javnosti nije primjereno vrednovan, najbolje je raspitati se na izvorištu - u samome mjestu kod samih mještana. Izravnih svjedoka danas više nema među živima, ali su pojedini stariji seljani po mnogobrojnim ispričanim detaljima sklopili mozaik toga strašnog događaja. Najviše pojedinosti ispričalo je svojedobno dvoje, pukim slučajem preživjelih mještana: Josip Smajla koji je, umrljan krvlju vlastite žene i pretvarajući se da je mrtav, uspio ostati nepomičan i nakon udarca vojničke čizme, te Marija Smajla koju je na kraju sela nepoznati vojnik pustio da pobjegne. No, i oni koji su imali sreću da budu tada izvan svojih domova u obližnjoj šumi, polju ili susjednome selu, gledali su izdaleka što se zbiva i kasnije pričali o tih nekoliko sati strave i užasa. Jedna je od njih bila i Ivanka Ujčić koja je toga kobnog dana otišla u šumu iznad sela odakle je mogla jasno gledati njemačke i talijanske postrojbe kako se približavaju i opkoljavaju Lipu. U naručju je nosila šestomjesečnu kćer Josipu, s kojom je »za dlaku« uspjela izbjeći smrt jer su bile zamijećene pa su vojnici zapucali prema njima a meci su, po njezinu kasnijem pričanju, fijukali svuda oko njih.

Ivanka je tri godine kasnije dobila i drugu kćer Milojku kojoj je pripovijedala o svim tim zbivanjima. Danas je Milojka, udana Božić, umirovljenica, u cijeloj Lipi poznata »mežnarica« koja se dugi niz godina skrbi za mjesnu crkvicu sv. Jelene. Gostoljubiva je, rado će popričati sa svakim posjetiteljem o njihovoj filijalnoj crkvi koja pripada župi Šapjane, vjerskome životu u mjestu, sadašnjim problemima njezinih sumještana, ali i o najtragičnijem danu u povijesti sela i cijeloga kraja.

Rodoljubi, katolici i antifašisti

Ona priča kako su tijekom Drugoga svjetskog rata Lipe imale točno 92 kućna broja, petstotinjak mještana isključivo hrvatske nacionalnosti koji su živjeli uglavnom od poljoprivrede i radova u šumi prodajući u Opatiji, Rijeci, Klani i drugim većim okolnim mjestima ogrjev, te da je na samome ulazu u selo nedaleko od seoske crkve bila talijanska vojarna. Budući da je talijanska vojska bila okupatorska, neki su se mještani slobodarskoga duha, kao istinski rodoljubi, katolici i antifašisti, priključili partizanskim postrojbama bez bilo kakvih ideoloških motiva, što pojednostavljeno znači da su bili antifašisti, ali nisu bili komunisti. Zbog toga su talijanski vojnici čak trideset i dva puta nasilno upadali u selo, oružjem sabirali mještane, maltretirali ih i ispitivali o partizanima, ali nikada nitko nije bio ubijen! Nisu ih čak ni pljačkali niti tražili od njih dragocjenosti, nego su ih htjeli, očito, samo prestrašiti da ne bi surađivali s partizanima, te su ih nakon ispitivanja puštali kućama.

Plameni oganj »Kvatirkine kuće«

Teško je rekonstruirati što se točno dogodilo toga zlokobnog 30. travnja 1944, no, talijanske su vojne vlasti, prema svjedočenju nekih mještana, unaprijed upozorile sve u okolici da ostanu doma oko podne jer je glavnom cestom trebao proći visoki njemački vojni zapovjednik, navodno general. No partizanski zapovjednik Viktor Pajo Širola, kasniji »narodni heroj«, kojemu je podignut i spomenik, svejedno je izdao naredbu da se njemački zapovjednik napadne, što je i učinjeno bacanjem ručnih bomba s Kavranj brega, s kojega je cesta bila »kao na dlanu«. Nije također poznato je li njemački časnik bio ubijen ili samo ranjen, ali je nakon toga u Šapjanu održan vojni njemačko-talijanski sastanak na kojemu je brzo i kratko odlučeno da se pučanstvo kazni zbog neposluha, nepoštivanja upozorenja i atentata.

Oko 14 sati počeli su opkoljavati selo, a sat kasnije odmazda je započela: sustavno su i planski upadali u svaku kuću, izvlačili iz njih sve seljane bez obzira na dob i spol, one koji su se tome usprotivili ili nisu mogli poći ubijali su u krevetima ili na kućnome pragu, odnosili su sve što su zatekli: stoku, dragocjenosti, alat i dr., i nakraju palili su sve redom: i domove i gospodarske zgrade. Nitko nije bio pošteđen, od djece u kolijevkama do staraca. Toga je dana za nepuna dva sata cijela Lipa gorjela, ostala je samo crkvica sv. Jelene, istina opljačkana, ali čitava. Spaljeno je svih 135 kuća i gospodarskih zgrada, a po seoskim kućama ubijen je dvadeset i jedan mještanin. Ostale su seljane vojnici sakupili i poveli tobože u logor cestom prema Rupi. Na samome izlasku iz sela kod posljednje kuće, znane kao »Kvatirkina kuća«, oduzeli su im zavežljaje i nagurali ih u nju, a onda je zapalili. Može se samo pretpostaviti kakav je to užasan prizor bio jer su, prema svjedočenju nekih mještana, uz vapaje i krikove neki roditelji pokušavali svoju djecu baciti kroz prozor, no zlodusi uobličeni u vojničke odore bacali su ih nazad u veliki oganj ili su ih dočekivali oštricama bajuneta. Na zgarištu su ubrzo ostali samo dijelovi pougljenih ljudskih ostataka. Kao i svi patološki umovi ovoga svijeta, zločinačka je vojska ovjekovječila svoje »junaštvo«, pa su u njemačkom Državnom arhivu pod br. 1011-005-0046 od 02 do 08 sačuvane fotografije koje pokazuju vojnike kako odlaze s mjesta zločina.

Partizansko slavlje 1. svibnja

Danas je u obnovljenoj zgradi seoske škole smještena memorijalna zbirka koja podsjeća na zločin, a na nekadašnjem zgarištu, gdje je većina mještana stradala, podignut je spomenik s imenima svih nevinih žrtava. Nad spomen-obilježjem dominira križ a ispod njega zvijezda petokraka, što je kao svojevrstan kompromis učinjen g. 1991. Naime, najprije je odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata Roko Ujčić postavio križ, a o njegovim motivima danas govori njegova kći »mežnarica« Milojka Božić:

»Moj se otac Roko, istina, nikada nije slagao s komunističkim ideologijom i sustavom, ali je bez obzira na to bio uvjeren kako nema nikakvog smisla na spomen-obilježje stavljati zvijezdu petokraku jer žrtve, njegovi sumještani, posebice djeca, nisu imali nikakve veze s komunističkom ideologijom koju je predstavljala crvena zvijezda. Budući da su sve žrtve bili katolici te da je taj komunistički simbol kod nas predstavljao i borbeno bezboštvo, što se ne mora posebno dokazivati, on je postavio željezni križ koji je načinio od gromobrana. Stalno je tvrdio da pobijeni Lipljani nisu dali živote za zvijezdu, no mjesne su vlasti taj križ ubrzo skinule i postavile upravo petokraku. Međutim, netko je opet postavio križ tako da su se zvijezda i križ nad zajedničkom kosturnicom smjenjivali nekoliko puta. Sadašnji sam križ kupila i postavila ga nakon osamostaljenja Hrvatske i odlaska komunističkih vlasti, no nisam htjela ništa rušiti, tako da su danas križ i zvijezda skupa. Mi smo oduvijek bili vjerni katolištvu, Crkvi, molitvi i crkvenim običajima, ali nas u svemu tome začuđuje da se o zločinu tako malo zna, iako je on u prosjeku ili postocima stravičan.«

Nezahvalno je s ove povijesne distance davati autoritativno-mjerodavne odgovore zašto se u Hrvatskoj tako malo zna o zločinu u Lipi, ali se čini kako neki povjesničari, pisci i novinari kao da ga ne žele otvoreno i jasno spominjati, kao ni okolnosti koje su dovele do njega. Tako npr. web-stranica općine Matulji (www.matulji.hr) potpuno izvan konteksta, može se na prvi pogled reći i bespotrebno, ističe da je toga dana »1. istarska brigada vodila borbe na drugom području«, kao da se unaprijed želi nečije »ruke oprati« od bilo kakve uzročno-posljedične veze sa zločinom. Pri tome se nigdje ne spominje, osim u razgovorima samih starijih mještana, da je pučanstvo bilo upozoreno na prolaz visokoga njemačkog časnika, da je usprkos tomu izvršen atentat na njega, da su partizani itekako bili na tome području »gore u šumi«, da su, dok je Lipa gorjela, slavili 1. svibanj - Praznik rada sve dok ih prestrašeni Jakov Smajla nije upozorio da je u istoj odmazdi kasnije na isti način zapaljeno i obližnje selo Lisac u općini Klana iz kojega su, na svu sreću, mještani već izbjegli i sl. Jedno je sigurno: službena partizanska verzija ne daje zasada odgovore na mnoga pitanja.

Aktualizirajući očitu komunističku ideologizaciju i manipuliranje ljudskim stradanjima u tom slučaju, danas bi netko u Hrvatskoj trebao odgovoriti i na sljedeća pitanja: Kojim su pravom poslijeratne komunističke vlasti stavile zvijezdu petokraku nad 269 nevino pobijenih seljaka u Lipi, uglavnom katoličkih vjernika, koji baš nikakve veze nisu imali s komunističkom ideologijom i njezinom simbolikom? Nije li krajnje besramno ideološki manipulirati žrtvama 28 djece do 5 godina i 120 djece do 15 godina stavljajući nad njihov grob zvijezdu petokraku? I nakraju: Treba li promisliti o micanju zvijezde petokrake s nekih spomen-obilježja u današnjoj Hrvatskoj?

 

Glas Koncila, broj 38 (1839), 20.9.2009.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

30. travanj 1944. Lipa (Rieka) – Niemci, Talijani i četnici zajednički ubili 280 Hrvata

 

Na današnji dan se 1944. godine dogodio jedan od najvećih zločina na hrvatskim prostorima – pokolj u selu Lipa u obćini Matulji u blizini Rieke. Pokolj su počinile zajedničke nacističke i fašističke snage Niemaca, Talijana i Srba.

Tiekom dvie dobe mučeno je, ubijeno i spaljeno 280 Hrvata, od kojih čak 72 djece. Najmlađa žrtva Bosiljka Iskra, imala tek šest mjeseci, a najstarija žrtva bio je Anton Juričić, ubijen u 83. godini.

Prema sudskom postupku kasnije zarobljenog talijanskog fašista iz postrojbe u Rupi, Ubmerta Scalle, pokolj u Lipi izvršilo je 150 vojnika: 80 njemačkih, 40 talijanskih fašista, ter 30 srbskih četnika. U Hrvatskoj se o ovom događaju, osim u nekim dielovima Kvarnera i Istre, gotovo ništa ne zna. O njemu se ne uči u učilištu, njega se ne spominje u poviestnim knjigama, on se ne navodi kano primjer obične odmazde nad nedužnima u Drugome svjetskom ratu na ovim prostorima.

O tom pomalo zagonetnom događaju, zbog svega onoga što mu je predhodilo, što je sliedilo nakon njega, prenosimo proslov koji je prije nekoliko godina objavljen u Glasu koncila:

Lipe imale 1944. točno 92 kućna broja, petstotinjak mještana izključivo hrvatske narodnosti koji su živjeli uglavnom od poljoprivrede i radova u šumi prodajući u Opatiji, Rieci, Klani i drugim većim okolnim mjestima ogrjev, ter da je na samome ulazu u selo nedaleko od seoske crkve bila talijanska vojarna.

Budući da je talijanska vojska bila osvajačka, neki su se mještani slobodarskoga duha, kano istinski rodoljubi, katolici i protufašisti, priključili partizanskim postrojbama bez bilo kakvih misloslovnih pobuda, što pojednostavljeno znači da su bili protufašisti, ali nisu bili komunisti. Zbog toga su talijanski vojnici trideset i dva puta nasilno upadali u selo, oružjem sabirali mještane, izživljavali se nad njima i izpitivali o partizanima, ali nikada nitko nije bio ubijen!

Međutim, partizanske postrojbe su tih dana napali u blizini Lipa skupinu njemačkih vojnika što je bio znak za zajedničku neljudsku odmazdu nacista, fašista i četnika.

Toga je dana za nepune dvie dobe ciela Lipa gorjela, ostala je samo crkvica sv. Jelene, istina opljačkana, ali čitava. Spaljeno je svih 135 kuća i gospodarskih zgrada, a po seoskim kućama ubijen je dvadeset i jedan mještanin. Ostale su seljane nacisti sakupili i poveli tobože u zbiralište cestom prema Rupi.

Na samome izlazku iz sela kod posljednje kuće, znane kao »Kvatirkina kuća«, oduzeli su im zavežljaje i nagurali ih u nju, a onda je zapalili. Može se samo predpostaviti kakav je to užasan prizor bio jerbo su, prema svjedočenju nekih mještana, uz vapaje i krikove neki roditelji pokušavali svoju djecu baciti kroz prozor, no zlodusi uobličeni u vojničke odore bacali su ih nazad u veliki oganj ili su ih dočekivali oštricama bajuneta. Na zgarištu su ubrzo ostali samo dielovi pougljenih ljudskih ostataka. Kano i svi bolestni umovi ovoga svieta, zločinačka je vojska ovjekovječila svoje »junačtvo«, pak su u njemačkoj Državnoj pismohrani pod br. 1011-005-0046 od 02 do 08 sačuvani svjetlopisi koji pokazuju vojnike kako odlaze s mjesta zločina.

Danas je u obnovljenoj zgradi seoske škole smještena zbirka sjećanja koja podsjeća na zločin, a na nekadašnjem zgarištu, gdje je većina mještana stradala, podignut je spomenik s imenima svih nedužnih žrtava.

Nad spomen-obilježjem dominira križ a izpod njega zvijezda petokraka, što je kano svojevrstan sporazum učinjen 1991.

Naime, najprije je odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata Roko Ujčić postavio križ, a o njegovim namjerama danas govori njegova kći »mežnarica« Milojka Božić:

»Moj se otac Roko, istina, nikada nije slagao s komunističkim misloslovljem i sustavom, ali je bez obzira na to bio uvjeren kako nema nikakvog smisla na spomen-obilježje stavljati zviezdu petokraku jerbo žrtve, njegovi sumještani, posebice djeca, nisu imali nikakve veze s komunističkim misloslovljem koje je predstavljala crvena zviezda. Budući da su sve žrtve bili katolici ter da je taj komunistički znak kod nas predstavljao i borbeno bezbožtvo, što se ne mora posebno dokazivati, on je postavio željezni križ koji je načinio od gromobrana. Stalno je tvrdio da pobijeni Lipljani nisu dali živote za zviezdu, no mjestne su vlasti taj križ ubrzo skinule i postavile upravo petokraku. Međutim, netko je opet postavio križ tako da su se zviezda i križ nad zajedničkom kosturnicom smjenjivali nekoliko puta. Sadašnji sam križ kupila i postavila ga nakon osamostaljenja Hrvatske i odlazka komunističkih vlasti, no nisam htjela ništa rušiti, tako da su danas križ i zviezda skupa. Mi smo oduviek bili vjerni katoličtvu, Crkvi, molitvi i crkvenim običajima, ali nas u svemu tome začuđuje da se o zločinu tako malo zna, iako je on u prosjeku ili postotcima stravičan.«

Izvor: Narod.hr/rijekadanas.com

http://narod.hr/kultura/30-travanj-1944-lipa-rijeka-nijemci-talijani-i-cetnici-zajednicki-ubili-280-hrvata