Džaferbeg Kulenović o Bosni
i Hercegovini (10. travnja 1954.)
,,Nama,
koliko je poznato, narod do danas nije nikoga ovlastio, da pojedine dielove
rođene grude odvaja i daruje drugome u ime nekakva sporazuma, koji ne daje
nikakve korisne posljedke. Prema tome bi ta gospoda mogla govoriti samo u svoje
ime, ali im se ni u tom slučaju ne bi moglo oprostiti, jer u obćenarodnim
pitanjima posebna mišljenja moraju biti prilagođena narodnim probitcima. Kad bi
oni temeljito proučili stvari, sami bi uvidjeli, da su njihovi izpadi
neuobičajeni i štetni, jer nitko ne ide na pregovore samo nuditi već pokraj
ponude ima i potražnja. Naši 'borci' rade obratno. Njima je cilj postići
'bratski sporazum' a drugo im je sve sporedno.
Ovima i njima
sličnima hrvatski borci poručuju: da se gruda koja je od davnina hrvatska bila
i koja je hrvatskom krvlju natopljena, ne može dieliti ni kidati, jer će je oni
svojom krvlju braniti, a čvrsto vjeruju, da će je i obraniti. Ono što je
hrvatsko ne može se protivniku ustupati, jer to njegovo nije ni bilo.
Krajevi
istočne Bosne, koje neki u pitanje dovode, nisu pripadali nikada Srbiji, a
hrvatski ih je živalj od unazad više stoljeća naselio i na njima živi u
pretežnoj većini i danas. Ni kasnije doseljavanje Srba nije tu većinu
izbrisalo, što najbolje potvrduju svi politicki izbori, koji su obavljeni u
posljednjh trideset godina. U svim tim izborima izabrana je u ovim krajevima
hrvatska većina, kao i u ostalim dielovima Bosne i Hercegovine. Ta se je većina
pogotovo odrazila u izborima godine 1920., u kojima su birani narodni
zastupnici za ustavotvornu skupštinu. U tim su izborima birale Bosna i
Hercegovina 52 zastupnika, a izabrale su 38 Hrvata (24 muslimana i 14
katolika), te 14 Srba. Dakle, u izborima, koji se provode da bi se državi dao
Ustav, Bosna i Hercegovina daju više nego li dvotrećinsku hrvatsku vecinu. Ta
je činjenica tako odlučna, da svaki razuman čovjek i pošten čovjek ne može
poricati BiH-i obilježje njezina hrvatstva, i one kao takove, voljom naroda i
svojim obilježjem, mogu pripadati samo Državi Hrvatskoj, tim više, što su one
srdce te države. Oni koji drugačije misle, neka bolje prouče stvari, te nas ne
trebaju obmanjivati pričama iz zastarjelih i pristrano pisanih knjiga.
Ne
postizavaju se uspjesi uzmicanjem i ustupcima, vec borbom i čvrstom odlukom. Tu
pojedinac nije samo svoj, već mora biti dio cjeline, kojoj pripada, i njegov
rad mora biti takav, kako to cjelina želi. Mi nemamo što ustupati jer je to
naše, a svoje se treba samo braniti, pa ako bude potrebno u obrani i ginuti. To
od nas traži ne samo naš probitak, nego i naš obraz i naše dostojanstvo.
Napadno je,
da gospodi, koja se izjašnjavaju za ustupke, nije palo na pamet umjesto
ustupaka postaviti zahtjeve da bi se Državi Hrvatskoj pripojio Sandžak, u kojem
je nastanjen veliki broj hrvatskog življa i koje je za vrieme Turaka bio šesti
vilajet (okružje) BiH. U posjed Sandžaka Srbija je došla porazom Turaka u
Balkanskom ratu, a godine 1941. Sandžak je tražio pripojenje Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj. U ono vrieme kad je čitav sviet bio u plamenu, ostalo je to pitanje
visećim, ali Sandžak nije zaboravljen, o njemu pravi hrvatski rodoljubi vode računa
i oni ce to pitanje u svoje vrieme staviti na dnevni red.
Srbi su
nasrtljivi i oni traže uviek više, nego li im pripada. To je njihova taktika u
svim razgovorima i pregovorima i oni se ne obaziru na stvarnost, ako im ne
odgovara. Njima je samo njihov probitak u očima, pa dosljedno tome traže i
tuđe, ako imaju i najmanju nadu da će u tome uspjeti. Mi im ne zamjeramo, ali
zamjeramo našima koji pred njima puzaju.
Drina teče
svojim starim tiekom i danas, i razdvaja dvije zemlje. Nju se nemože lahko preplivati,
jer ona ima jaku branu, a to je cieli hrvatski narod, koji je sviestan da
braneći Drinu brani cielu Hrvatsku. Ova se je poviesna granica održala
stoljecima, i bila je granicom ne samo izmedju Bosne i Srbije već između dvaju
naroda, različita odgoja i različita pogleda. Naša poimanja i poimanja
Srbijanaca su podpuno oprečna, jer oni žele bezobzirno vladati i gospodariti ,
a mi hoćemo živjeti podpuno ravnopravni, s istim pravima i dužnostima. I kad
netko za volju nekakova sporazuma i dobrih odnosa hoće gurnuti svoje sugradane
u ponor, u kojem bi bili bezpravni, onda je to za najveću osudu.
Dielenje
Bosne neki pojedinci nabacuju kao olahku stvar, jer nisu dovoljno prožeti
narodnim duhom, a vjerovatno je, da im ona nije toliko ni srdcu prirasla. Oni
možda žive još i danas s pogledima iz davne prošlosti, misleći valjda da u toj
Bosni žive Turci, za koje se nije vrijedno ni boriti. Ali ta gospoda neka
upamte da u Bosni živi najčišći dio hrvatskog naroda, a za potvrdu toga neka se
sjete kako je o tome mislio neumrli dr. Ante Starčević.
Osim toga
neka pogledaju barem nekoliko godina unazad, pa će moći lahko opaziti kakovom
su hrabrošcu ti njihovi 'Turci' branili svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, i kako
su sladko umirali, pa će ih valjda te činjenice otriezniti i možda će steći
ispravnije mišljenje o Bosni, pa će ju ubuduće moći bolje cieniti. Potrebno je
naglasiti da BiH nisu predmet trgovine niti zakupa za izravnavanje nekakovih
računa.
Ponosna Bosna
i kršna Hercegovina bile su uviek sposobne, same se braniti, a neće ni danas
pokleknuti, kad bi i same sebi bile prepuštene, što hvala Bogu nije slučaj, jer
su sdružene s ostalom svojom bracom u svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i time
su im snage pojačane, da bi prigodom oslobođenja i ponove uspostave hrvatske
nezavisnosti mogle snažnije djelovati.
Bosanci i
Hercegovci su spremni boriti se za svoju Državu Hrvatsku, oni ne uzmiču i
daleko od toga da bi ponudili ma koji dio područja svoje države za izravnavanje
nekakovih tobožnjih sporova. Radi toga oni osuđuju svaki pokušaj, bio ma ciji,
koji bi išao za tim da se i najmanji dio Države Hrvatske kukavički poklanja
drugome, a time odbacuju i uplitanje mlitavih pojedinaca, koji im sa svojim
neumjesnim i suvišnim prijedlozima otežavaju rad.''
Iz knjige 'Sabrana djela':
,,Nije to
davno bilo, kada je Stjepan Radić obilazio pojedine priestolnice po Europi,
uvjeravao stranu gospodu o teškom položaju Hrvata u Jugoslaviji, ali ih nije
mogao uvjeriti, pa se je prema njihovu savjetu povratio natrag, da u parlamentu
traži svoje pravo i da u tom parlamentu izgubi glavu s još nekoliko svojih
drugova, i da tada Hrvatska dođe u još teži položaj, nego što je prije bila.
Današnja
emigracija koja poslije smrti Radićeve odlazi u u tuđinu, bila je ustaška. Ona
je bila odpornija i djelovala je s više uspjeha, a na koncu je doživjela
zajedno s hrvatskim narodom i ostvarenje naših narodnih ideala. (str.68.)
I danas, kada
se vlast časovito ne nalazi u našim rukama, cieli hrvatski narod misli samo na
svoju podpuno samostalnu Državu Hrvatsku. On je spreman za njezino oslobođenje
sve dati i oslobođenu od dušmanina na svim njezinim granicama s najvećom
hrabrošću braniti. Hrvatski se narod nije nikada oglušio pozivu majke Domovine,
i on će i ovog puta u zgodnom času svoju domovinsku dužnost dostojno izvršiti.
(str.31.)
Hrvatski je
narod stoljećima čeznuo za slobodom i svojom nezavisnošću, pretrpio je mnoge
tegobe i dao nebrojene žrtve, ali nikada nije izgubio vjeru u sretan uspjeh
svojega nastojanja. Radi toga mu nisu bile pretežke ni žrtve, koje je davao,
jer je vjerovao, da će jednoga dana biti ostvaren najveći njegov ideal -
uskrsnuće njegove slobode i nezavisnosti. (str.12.)
Ime Otca
Domovine hrvatski narod neće nikad zaboraviti, jer je cieli njegov politički
rad bio satkan vjerom pobjede i ostvarenja najvećih ideala hrvatskog naroda,
počevši od njegova programa i početka njegova djelovanja, pa sve do njegove
smrti. Njegova neustrašivost i borbenost bila je izraz onoga, što je na srdcu
imao i kao politički čovjek u sklad sa svojim razumom dovodio, a njegov
politički rad kao odraz čistog hrvatstva i vjere u snagu hrvatskog naroda za
postignuće slobode i nezavisnosti davao je poticaj svim Hrvatima, da uztraju na
tom teškom, ali časnom putu. I samo ta vjera, koju je imao Otac Domovine, a s
njime i hrvatski narod, čeličila je i hrabrila na daljnju borbu. I tako je naša
liepa domovina Hrvatska postala još ljepša, jer je rađala sinove, koji su,
slušajući zov vile s Velebita, zalagali i svoje živote, da bi hrvatskom narodu
strgnuli lance robstva i ovjenčali mu čelo viencem slave i slobode. I što nije
bilo suđeno Starome ostvariti, ostvario je njegov sljedbenik, naš Poglavnik i
vođa u ovim velikim sudbonosnim danima. Budimo mirni i gledajmo vedro u
budućnost. Borba nam se nameće, mi moramo izdržati jer ako izdržimo, pobiedit
ćemo. Naše je pravo da sami odlučujemo o svojoj sudbini i da živimo u svojoj
vlastitoj državi. Istina je, da se ne živi samo od prava, jer ono se samo po
sebi nikad ne održaje, ako za to nema potrebnih preduvjeta za očuvanje njegovo.
A glavni preduvjet za to je naša snaga i nepokolebljiva vjera za održanje toga
našeg prava. (str.13.)
I Tito je
uredio sadašnju Jugoslaviju na federalnoj podlozi, ali kakova je ta federacija,
znaju svi, a takva bi bila i novoobećana federacija, jer bi je darovali i
ljudi, koji su i Titinu federaciju darovali. I ovi Srbi, kao i oni pod Titom,
spremni su sve obećati, ali od toga obećanja ne bi se ništa ili malo izvršilo.
Hvala im na obećanjima, neka ih zadrže za sebe! Za robstvo se nismo voljni
boriti, a ako bi se ono namjeravalo silom nametnuti, neka se priprema mimo nas
i proti našoj volji, ali nipošto s nama. Mi cemo mu se sigurno oduprieti i
boriti se za slobodu i nezavisnost. Samo bedasti ili pokvareni mogu sudjelovati
u radu, koji bi išao za tim, da donese ponovo sužanjstvo, a obećanjima može
vjerovati jedino onaj, koji je naivan. Naročito se ne može vjerovati onome,
koji se jednoj zajednici nije obazirao na zajedničke probitke vecć je tu gledao
samo na svoje i podižući se uništavao je svoga suzajedničara. Mi smo bili u
takovom sklopu do god. 1941. i dosta težkog doživjeli. U taj sklop smo bili
silom gurnuti i kroz dvadesetak godina razjedinili smo se više, nego što smo
prije razjedinjeni bili. A što bi bilo tek sada, nakon ovih zala, koja
srbočetnici i srbokomunisti nad hrvatskim narodom izveli i kad još i danas
otvoreno priete i u svojim listovima pišuć da oni hoće ono što Hrvati neće, pa
tako hoće i Jugoslaviju. Kako vidimo oni nisu još ni zalogaja dobili, a već
pokazuju svoju naduvenost. Jadna bi bila ta Jugoslavija kakvu oni u svojoj
nutrini zamišljaju. Mi to unapried znamo, jer nas je tome prošlost naučila.
Tamnica bi ostala tamnicom, samo bi se pooštrila stega u pojedinim ćelijama. A
u tamnicu ne želi nitko pametan doći, pa tako ni hrvatski narod ne želi svojom
voljom obnoviti nikakvu Jugoslaviju. On hoće svoju podpuno nezavisnu državu,
jer mu je ona najbolje jamstvo za miran napredak. Kad to traži narod kao
cjelina, onda sićušni pojedinci ne mogu doći u obzir, a nadajmo se, da ce doći
vrieme, kad će i oni, koji danas federaliziraju, s više razbora, a manje
mržnje, tekuće dogodjaje presudjivati.''