DOKAZI O RAZLIČITOSTI
HRVATSKOG I SRBSKOG JEZIKA
(Do
polovice XIX. st. srpski pisci prevode hrvatska djela pisana slovinskim ili
ilirskim jezikom na srpski jezik)
- https://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/evlije.html
Fehim Spaho: Hrvati u
Evlija Čelebijinu putopisu
(Evlija Čelebija -
1611.-1670.)
Opisujući Biograd
navodi, kako se rieka Sava, između ostalog skuplja iz voda, koje dolaze sa
granica Bosne, Hrvatske i Slavonije.
Istim povodom govori o srbskom jeziku kao o izkvarenu narječju, premda su Srbi
u ne posrednoj blizini Bugara i Bošnjaka (te tu onda kaže, kako mnogi
Biograđani, medu ostalim poznaju i hrvatski
jezik).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.225)
Dielovi zapisnika
(koji su pisani njemački) sa sjednice od 17. studeni 1791. i od 9. siečnja
1792. gdje dvorski savjetnik grof Edlinger podupire episkopa i dvorskog
savjetnika Ilirske dvorske kancelarije Petra Petrovića i tvrdi da bi Stulićev
rječnik u srbskim školama prouzročio odnarođivanje i prekid srbske
književnojezične tradicije:
,,Srpski narod bi ovakovim rečnikom zaboravio po vremenu
čitati svoje knjige. Morao bi učiti latinski, mađarski, hrvatski i u opće svaki
jezik koji mu je u susedstvu, te bi izgubio svoju narodnost. S tim bi dakako
moral uginuti i obeležje toga naroda, koje ga je vekovima delilo od tolikih
drugih naroda.''
(Magarašević 1898[194]: 6)
Episkop Petrović
smatra Stulićev dubrovački rječnik hrvatskim i koji nema veze sa Srbima:
,,Slavenosrbi su svoj
crkveni jezik kultivisali i on se kod njih sve više razvijao, pa sad najedanput
im se nameće mnogo različitiji jezik hrvatski. Ni za naš narod ne bi dakle
zgodan bio taj rečnik a kamo li za ostala slovenska narječja u našoj državi.
Hrvatski dijalekat je prema slavenosrpskom, kao npr. gornjonjemački prema
švapskom'' [...]
,,Ako se hoće ovo delo da štampa o državnom trošku, tada
referent Petrović po svojoj dužnosti mora izreći, da je ovakvo delo onda zgodno
samo za Hrvate i Dalmatince, jer samo njima može koristiti, a slovenski narod
koji samo ćirilicu poznaje mora ostati pri rečniku koji je i dosad bio. [...]
Naš narod nema dakle te potrebe, da se služi tuđim rečnikom, koji mu istiskuje
iz ruku pradedovsko pismo.'' (Magarašević 1898 [194]: 4-5, usp. Brlek
1987: 70)
Srbski episkop nije
prihvaćao Stulićev rječnik čak ni kad su Austrijanci nudili da ga tiskaju na
ćirilici. (Brlek 1987: 92)
Inače, krajem 18.st
se pod hrvatskim jezikom najviše podrazumievala kajkavština, ali episkop Petar
Petrović Stulićev štokavski (i)jekavski rječnik izričito zove ,,jezikom
hrvatskim''.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.229)
Srbski učitelj u
Osieku Stefan Rajić prevodi na srbski jezik knjigu ,,Satir'' od Matije Antuna
Relokovića 1793. na ćirilici. Ono je opet tiskano 1807. Rajić u naslovu kaže da
je Relkovića preveo ,,na prosto-serbskij
jezyk''.
Na pr. Rajić rečenicu
iz Satira ,,Jer Slavonac ne da svoje dice
- da se idu učiti A, B, C'' prevodi na srbski ovako: ,,Jer Slavonac decu i ne vodi - Da izuče az, buky i vjedi''
(Damjanović 1986: 239). Često ime Slavonac i slavonski prevodi sa srbskim ili
slavenskim imenom, te se iz toga vidi kako se Srbi nisu poistovjećivali sa
slavonskim imenom.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.202)
Proslov iz knjige povjesničara
Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.
Georgij Mihajlović godine 1803. izdaje u Budimu djelo “Aždaja sedmoglava” koju je preveo od Vida Došena (pisao na štokavskoj ikavici) ,,prečistio'' s ,,dalmatinskago jazyka na slaveno-serbskij'', izostavivši ime pisca (I. Kukuljević, Bibliografija hrvatska I, Zagreb 1860., br. 361, 34.).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.202)
Proslov iz knjige
povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.
Hrvati su svoj ilirički (hrvatski) jezik
smatrali različitim od srpskoga. Ivan Ambrozović iz Sombora tiskao je godine
1808. u Pešti ,,Proricsja i
narecsenja...'' u kojoj na ikavici ,,sa serbskoga jezika na illyricski privedena,
nadopunjena i sloxena'' knjiga Jovana Muškatirovića ,,Pričte iliti po prostom
poslovice, temze sentencije iliti rečenija''.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.122,123)
Srbski književnik Milovan Vidaković
(1780.-1841.) piše u ,,Primečaniju o serbskomu ezyku'' otisnutom u njegovoj
knjizi ,,Ljubomir u Elisijumu'' (u Budimu) 1814. kako u Sriemu i Banatu, kad
čuju nekoga iz Slavonije i Hrvatske, ili iz Bosne, i Hercegovine, odmah kažu ,,ovo je šijak! kako govori''. Neposredno
prije toga Vidaković spominje da se dosta puta može čuti kako se ,,Sremci'' i
,,Ervati'' prepiru i inate zbog svojih jezičnih razlika. U Vidakovićevu su
proslovu ,,Ervati'' pravoslavci ijekavci iz Hrvatske i okolnih predjela koje on
uključuje u razmatranja o novom zajedničkom srbskom književnom jeziku.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.227)
Proslov iz knjige
povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.
Vuk S. Karadžić, za koga su Srbi svi i svuda,
ipak je u Predslovlju svoje Narodne srbske pesnarice (Beč 1815.) nehotimice
priznao, da je hercegovački jezik (narječje) isto što i hrvatski jezik: ,,Pesne su ove. . .jedne štampane po
Hercegovačkom dijalektu, a druge po Sremačkom..., da sam sve pečatao
Hercegovački (n. p. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti, i dr.), onda bi rekli
Sremci (Vuk ovdje misli na srijemske Srbe, koji su se koncem XVII. st.
preselili iz Raške u Srijem i Vojvodinu — nap. m.): pa šta ovaj nama sad nameće Horvatskij
jezik''.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.228)
Vuk Karadžić u pismu od 28.6.1815. piše
Kopitaru sljedeće: U pismu umjesto naziva ,,horvatski jezik'' rabi pogrdan
izraz ,,šijački'' za koji Kopitaru pojašnjava da njime Sriemci ,,Horvaćane''
(t.j. njihov jezik) zovu, a da ,,Hercegovce'' i ne poznaju (Karadžić 1811-1821:
243).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.202)
Godine 1818. izdao je Gavrilo Kovačić srbsko
izdanje Kačićeve knjige ,,Razgovor ugodni naroda slovinskoga'' pod naslovom
,,Pesnoslovka iliti Povest o narodu slavenskom iz knige Andree Kačića izvedena
i po obrazu, vkusu i glagolu serbskom ... ustroena''. Kačić je svoj jezik u
knjizi ,,Razgovor ugodni...'' zvao ,,jezik slovinski'', a umjesto
prevladavajućeg naziva ,,narod slovinski'' rabio je i naziv ,,narod ilirički''.
U ,,Korabgliczi...'' (1760.) svoj jezik zove ,,bosanski''.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.230)
Tršćanski trgovac, izdavač i uljudebni radnik
Jevto Popović, koji je bio znanac i suradnik mnogih iztaknutih Srba prve
trećine 19.st. (Dositej, Obradović, Vuk...) i koji je prihvatio tezu da su Srbi
svi i svuda, opet je volio prevoditi djela dubrovačkih pisaca Menčetića i
Gundulića (1826., 1837.) na način da ih ekavizira i dejekavizira.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.228, 229)
Vjekoslav Klaić o tomu kako su Srbi (iz
Vojvodine i Sriema) doživljavali ijekavski štokavski: ,,To znamenito mjesto iz Vukova predgovora jasnije od sunca pokazuje,
da su ,pravi historički Srbi', naime Srijemci i ekavci još godine 1815. mimo
sve nastojanje Dositijevo i Vukovo smatrali i perhorescirali ijekavski
hercegovački dijalekt kao tuđi, ,kao hrvatski', pa zato bijedili Vuka, da im
,nameće hrvatski jezik', kad je štampao narodne pjesme hercegovačkim
dijalektom. Kad su dakle ti isti suvremenici Vukovi prevodili Kačića i
Gundulića na srpski jezik, činili su to najviše zato, što su jezik Gundulićev,
a kud i kamo još jezik Kačićev (ikavštinu) smatrali za tuđi, hrvatski jezik.''
(Klaić 1930: 57)