DOKAZI O HRVATSTVU DUBROVAČKE
REPUBLIKE
- 1154. - arabski putopisac AL-Idrisi
svjedoči: ,,Ragusa, Ragusah udaljen je od Stona 30 milja (Stanovnici) su
Dalmatinci koji imaju brojne brodove za dugu plovitbu. Ovo je posljednji grad u
Hrvatskoj."
Proslov iz knjige povjesničara Mate
Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.:
Dubrovački se poslanici godine 1358.
zakleše u Višegradu, da će na kopnu i na brodovima vijati hrvatsku zastavu.
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.74)
Potvrde koje
je prikupio Vinko Foretić (1901.-1986.):
Godine 1301.
spominje se ,,Hrvatin'' iz Trebinja. Godine 1381. spominju se u području
Trebinja ljudi Vukca Pićevića i njegova brata ,,Hrvatina''. U godinama 1319,
1325 i 1330. spominje se ugledni vlastelin iz neposrednog dubrovačkog zaleđa
,,Hrvatin'' brat Vojna. Godine 1380., 1. veljače, odlukom malog vieća primljen
je kano građanin Dubrovnika ,,Hrvatin Brajković'' iz Bišća (južno od današnjeg
Mostara). U knjizi testamenata registrirana je 30. siečnja 1395. oporuka
Hrvatina Tvrtkovića iz Plane. Dne 6. veljače 1395. dubrovačko malo vieće
dopušta cieloj jednoj skupini ljudi iz Orahova (sjeverno od Slanog), da
slobodno mogu doći u Dubrovnik zbog uređenja spora s njima o krađama učinjenim
Dubrovčanima. Među njima se spominje i Obrad sin ,,Hrvatina Slavogostića''
(Foretić 1969: 94, za daljnje primjere usp. Vidović 2019).
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.216)
Dubrovački stražari/vojnici (t.zv
barabanti) ustrojeni su nakon 1358., kada je Dubrovnik došao pod vrhovničtvo
hrvatsko-ugarskoga kralja, a postojala je i nakon 1458. kada je Dubrovnik počeo
plaćati danak Osmanskom Carstvu, sve do ukinuća Dubrovačke Republike početkom
19.st. U više dubrovačkih izprava iztiče se da barabante treba dovoditi iz
Hrvatske, ne samo zbog iste vjere, nego i zbog jezika (Macan 1962: 304,
Janeković Romer 1993: 31). Dubrovačka Republika u 17.st. barabante je ,,s
osobitom upornošću'' nastojala uzimati iz sjeverne Hrvatske (Košćak 1954: 189,
190, 215). Na osnovu nadimaka barabanata Tomislav Macan ustanovio je već za
16.st. da su ,,golemom većinom'' bili ,,Hrvati'' (,,Cheruat, Choruatt'' i
slični), a pristizali su i iz Zagreba (Macan 1962: 304, 316). Iztraživanja T.
Macana pokazuju da su se mnogi barabanti trajno naseljavali u Dubrovniku i
ondje osnivali obitelji. Bili su zaduženi i za noćni nadzor šizmatika i
heretika pak je jedan barabant 1503. odpušten jerbo je dopustio nekomu
muslimanu prenoćiti kod njega (Macan 1962: 308, 313). Dakle, za nadzor Srba u
Dubrovniku stoljećima su bili zaduženi prvenstveno hrvatski oružnici, koji za
razliku od oružnika drugih narodnosti s njima nisu imali težkoća glede sporazumievanja.
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.19)
Pritužba koju je u Dubrovniku podnio ,,Stanchus frater Cheruatini'' 26.
srpnja 1372. zbog toga što mu je Jura Balšić (,,Jura de Balsa'') oplienio kuću u Svetom Srđu. Za sina tog Stanka,
Stojana, zapisano je da je 1388. živio u Skadru (Acta 1918: 69, br. 297,
Šufflay 1925: 110).
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.33)
26, svibnja 1397. ima ugovor između
Dubrovčanina Marina Gundulića s Vlahom koji se zove ,,Brajan sin Hrvatina Trkulića''. Iz toga sliedi da je taj Vlah očito
preuzeo hrvatsko ime još dok je bio u Srbiji ili Makedoniji. (Foretić Vinko
1969: 94)
- https://marinknezovic.files.wordpress.com/2016/01/srkulj_izvori4.pdf
Izvor:
Stjepan Srkulj: IZVORI ZA HRVATSKU POVIJEST (str.51)
Izvor od
izvora: Miklošić: Monumenta Serbica
Dubrovčani imenuju vojvodu Hrvoja
Vukčića svojim građaninom (25. veljače 1399.)
,,...velika
ljubav i sr'čanstvo slavnoga i velemožnoga gospodina vojevode Hr'voja Vu..a, da ga učinimo i premimo
(primimo) našega vlastelina, i da je naš vijeknik...''
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.211)
- 1433. - Izvorni
znanstveni članak: ,,Ivan
Stojković i počeci humanizma u Hrvata" - Franjo Šanjek:
Ovaj učeni Dubrovčanin, u poviestnim
vrelima poznat pod .imenom Ioannes Stoycus de Ragusio, koga Česi na Baselskom
saboru nazivaju Ivanom Slavenom iz Hrvatske (loannes Sclavus de Carvatia) i ,,svojim zemljakom iz Dubrovnika,
grada u Hrvatskoj'' (conterraneus noster de Ragusio, quae est civitas
in Carvatia)
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.205)
Filip de Diversis u ,,Govoru u slavu
kralja Alberta'', koji je 1438. kano Habsburgovac okrunjen za
ugarsko-hrvatskoga kralja, zapisuje kako je Sigismund, Albertov predhodnik,
,,običavao pred svim narodima svieta govoriti: ,Svi su se Dalmatinci od nas odmetnuli, a jedino su Dubrovčani uz nas i
čuvaju neokrnjenu vjeru.' '' (Janeković-Romer 2001: 121).
Proslov iz knjige povjesničara Mate
Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.:
Niemac Ivan Solmski godine 1444. u
svom “Opisu hodočašća na sv. Grob” veli za Dubrovnik: ,,Bogata i jaka država Dubrovnik
leži u Slavoniji (Schlavonia),
jednoj pokrajini kraljevstva Hrvatske
(Croacie).''
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.205)
Braneći se od uključivanja u t.zv.
talijansku carinu, dubrovačke vlasti uputile su 1446. vlastima grada Barcelone
poznato pismo u kojem kažu: ,,vjerujemo, da je ne samo vama već i narodima
cijelog svijeta poznato i bjelodano, kako Dubrovčani nijesu Talijani niti su
Italiji podložni, nego su koliko po svome jeziku, toliko i po razlogu položaja
Dalmatinci i podložni pokrajini Dalmaciji.'' (Foretić 1960: 260).
- Kralj
Matijas Korvin izdaje god. 1465. potvrdu Dubrovackoj republici, da je ona dala
800 zlatnih forinti »za uzdrzavanje grada nasega Pocitelja u nasem Hrvatskom
kraljevstvu « (Gjelcic-Thalloczy, Diplomatarium Ragusinum, 628).
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.205)
Trojica njemačkih
putopisaca zapisuju u XV.st. (1483., 1488., 1497.) da se Dubrovnik nalazi u
,,Hrvatskom Kraljevstvu (Kužić 2013: 342, 346, 410; Matković 1878: 177), a
četvrti (1496.) da se nalazi u ,,Hrvatima'' (Crabaten) (Kužić 2013: 405).
- 1486.-1487. - Njemački
plemić i hodočastnik iz Konstanze (regija Bavarija) Conrad von Grunenberg.
Uradio je sliku Dubrovnika, na kojoj je sačuvan crveni nadpis u gornjem lievom
kutu, koji kaže: ,,Ragusa hobstat in kunglich Croatie" (Dubrovnik je
glavni grad u Hrvatskoj Kraljevini). Također kaže ,,ist die kunglich hobstat in
Croattyen" (kraljevski glavni grad u Hrvatskoj), ter kaže ,,Erizbistum,
und hat och das gantz kungrich Croatyen" (nadbiskupija, čija jurisdikcija
obuhvaća cielo hrvatsko kraljevstvo".
- 1506. - englezki
putopisac i hodočastnik Richard Guylforde piše opisujući Dubrovnik (na
staroenglezkom jeziku): ,,U Dubrovniku su ih najviše zadivile utvrde grada,
koji je najutvrđeniji i najšvršći grad u zemlji Slavoniji ili Dalmaciji i u
provinciji Hrvatskoga kraljevstva.'' (,,Arragonse, in the coutre of Slauanye or
Dalmacie, and in the prouynce of the royalme of Croatie'') (Ellis 1851: 10,
usp. Raukar 1997: 361).
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.214)
Pijale-paša (1515.-1578.)
je bio zapovjednik osmanske mornarice. U poviestopisu Osmanskog carstva je
zapamćen kano ,,Hrvat'', a što je u 19.st. preneseno i u suvremene opise
poviesti Osmanskoga Carstva nastale na Zapadu (usp. Hammer 1828: 182). Za
Pijale-pašu smatra se da je rodom bio s Pelješca (Dubrovačka republika), nu to
nije potvrđeno.
http://www.croatianhistory.net/etf/glhrv.html
Misal
Pavla Modrušanina, Venecija 1528., kolofon:
Stručni
pisac Petar Runje iz Zadra je odkrio nekoliko pismohranskih spisa u Archivio di
stato u Veneciji koji se odnose na pripremanje i tiskanje glagoljskog misala iz
1528. koji je u literaturi poznat kano Misal Pavla Modrušanina. Na osnovu tih
novoodkrivenih spisa zaključuje da je Bartolomeo Zanetti "da Bressa"
bio izdavač (nakladnik) Misala i da je ugovorio tiskanje u tisuću primjeraka
"officietti schiavoni". Poslije završena posla na Misalu B. Zanetti
radio je u Rijeci kod Šimuna Kožičića Benje na tiskanju glagoljskih knjiga. Iz
tih se dokumenta vidi da su naručitelji glagoljskog Misala iz 1528. bili fra Bernard Dubrovčanin "Raguseo",
Ivan Bokina, pok. Bartola, plemić iz Cresa i stanovnik Venecije. Misal je bio
naručen u više stotina primjeraka, i dio naklade bio je završen početkom
kolovoza 1528. godine.
,,... Narejeni i
urdinani po zakon kopije i u misala hrvackoga
ništar ne umanjkano, da
veće pridano, ako bi ko slovo jedno za drugo ali ča ino, ne klnite, na (nego)
blagoslovite.''
Šest
primjeraka je u Hrvatskoj (četiri primjerka u Zagrebu, po jedan u gradu Krku i
na Košljunu), jedan u Beču, jedan u Oxfordu (Bodleian Library), dva u
Petrovgradu (Rosijskaja nacionaljnaja biblioteka, Berčićeva zbirka), jedan u
Odesi, jedan u Rimu, jedan u Cambridgeu (VB), jedan u Londonu (British
Library), jedan u Pragu (Nacionalna knjižnica Klementinum), jedan u Veneciji
(Fondazione Cini).
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.206)
Proslov iz knjige povjesničara Mate
Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.:
Mavro Vatranović-Čavčić
(1482-1576) (Dubrovčani su nadmašili u slavi ,,sve Hrvate skupivši
zajedno''; u jednoj pjesmi pjeva: ,,Sad
nije Krbave,/Ni polja ravnoga, ni hrvatske
slave'')
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.206)
Mavro Vetranović Dubrovčanima
poručuje da po ,,svietu svak pravi - da
ste sve Dalmate natekli u slavi - ne samo Dalmate , gospodo predraga - neg još
sve Hrvate skupivši jednaga'' (Pavić 1871: 57).
U poslanici svojemu
prijatelju i književniku Petru Hektoroviću (1487.-1572.) s Hvara 30-ih godina
XVI.st. Vetranović svoj jezik zove ,,naš jezik'', ,,slovinski jezik'', ,,jezik
hrvatski'' (Rešetar 1901, Grčević 2013).
- Dubrovački Pjesnik
Nikola Nalješković (1510.-1586.), koji se s korčulanskim (krkarskim)
vlastelinom Ivanom Vidalom upravo natječe, tko će koga bolje počastiti
hrvatskim imenom. Nalješković poručuje Vidalu, kako narod Hrvata vapije i viče, da je on kruna od zlata, kojom se svi diče; a
Vidale mu odporučuje: >>Časti izbrana Niko i hvalo velika, hrvatskoga diko i slavo jezika<<
. . . zatim kaže za Dubrovnik: >>Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti .
. . svuda ga jes puna slava, svud on slove, hrvatskih ter kruna gradov se svih zove . . .<< Nalješković
rabi hrvatsko ime i u svojim
poslanicama pjesniku Petru Hektoroviću i vlastelinu hvarskomu Hortensiju
Brtučeviću, po čem možemo suditi, da je tada ime hrvatsko na otocima Hvaru i
Korčuli kao i u Dubrovniku dobro poznato bilo.
Proslov iz
knjige povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu
2000.:
Rječnik JAZU (III.,
714.-71 5.)
,,Hrvatskih ter kruna
gradov se svih zove'' (Ivan Vidali, 1564.)
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.207)
Proslov iz
knjige povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu
2000.:
Dinko Zlatarić (1558-1613)
(,,Elektra... iz veće tuđieh jezika u hrvatski izložena'').
https://narod.hr/kultura/marito-mihovil-letica-zasto-srbija-i-dalje-pati-za-hrvatskim-dubrovnikom
Elektru, kao i cielu
knjigu prievoda, namienio je Dominko Zlatarić s osobitim poštovanjem Međimurcu
Jurju Zrinskomu, sinu Nikole Šubića Zrinskoga, a u vojsci pod Jurjevim
zapovjedničtvom bio je časnik Miho Zlatarić, brat Dominkov.
Proslov iz knjige povjesničara Mate
Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.:
Na jednom od najstarijih
prijepisa ,,Osmana'' Ivana Gundulića,
koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici, zabilježeno je, da je napisan ,,in Lingua
Chroatica, literis latinis''
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.79)
Ivan Gundulić u svom djelu
,,Osman'' spominje Memiju-Hrvata, osmanskog visokog dužnostnika:
,,Memija ih Hrvat vlada
dvaes tisuća u sto četa''
- Mario
Grčević: IME >>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.119)
Dubrovačka Vlada od svojeg
poslanika u Beču 9.V.1618. traži obaviest mogu li se ,,dobaviti barabanti i u kom broju, ali da budu Hrvati , našeg jezika i
katolici'' (,,Crouati de nostra lingua e cattolici''), kada se mogu imati, i uz
koju plaću za stražu i ostale službe u gradu.'' (Košćak 1954: 190, 215).
Proslov iz knjige povjesničara Mate
Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.:
Bosanski franjevac Matija
Divković popisao je veliki broj ,,Knjig Hrvatskih imenovanih od zdola
nahodise u Butigi Bartula Ocehi Knjigara na rivi od Hrvatov u Mletcima'' rukopisanih u Dubrovniku.
Proslov iz
knjige povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu
2000.:
Junije Palmotić
(1607-1657) (,,s tobom ću banovati hrvackijeh sred država'')
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.204)
Dubrovčanin Stjepan Gradić
(1613.-1683.) ocjenjuje jezik svojega sugrađanina Junija Palmotića
(1607.-1657.) ovako:
,,Veoma se brinuo, osobito u tom epu, da mu jezik bude pravilan i
čist od ostalih mana, a osobito od stranih riječi. Kako je pak zapažao da je
slavenski jezik zbog prostranstva zemalja i raznolikosti naroda koje obuhvaća
nekako razdijeljen na više narječja, nije se povodio za načinom govora kojim se
služe njegovi sugrađani - oni, kako sam već rekao, nip o podrijetlu nisu
Slaveni, a zbog neprekidnih veza s Talijanima i s ostalim stranim narodima
uživaju u govoru puno stranih riječi i fraza - nego onim kojim se služe
Bosanci. Ti se naime ljudi koliko tjelesnim izgledom i dostojanstvom, toliko i
načinom govora čine od prirode stvorenima za ozbiljnost i ljepotu. Njihov se
govor mnogo više približava uobičajenom jeziku daleke Podolije i Rusije negoli
onome kojim se služe Česi i Poljaci što leže među njima.''
...
,,Ako ostali Dalmatinci i Hrvati ili drugi koji naši ljudi naiđu u
tom djelu na govor koji se ponešto razlikuje od onoga kojim se sami služe,
treba da smatraju da taj veoma vrstan pjesnik zaslužuje onaj isti oprost kojim
su Atenjani počastili Pindara, Kalimaha, Teokrita i dorske pjesnike, odnosno
nauzvrat Sicilci Beoćani i Lakonci Atičane Sofokla, Euripida i Aristofana.''
(Hrvatski latinisti 1970: 120-121)
Gradiću pojam ,,Dalmatinci
i Hrvati'' ne označava dva naroda, već je to stari poviestni naziv koji se
službeno rabio još iz doba hrvatske kraljevine (,,Dalmatia et Croatia'' ili
,,Croatia et Dalmatia'').
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.208)
Jakov Mikalja, prvi
dubrovački leksikograf, u svojem rječniku ,,Blago jezika slovinskoga'' (1649.)
na hrvatskom svoj jezik zove ,,jezik slovinski'', a na latinskom ,,lingua
illyrica''. U istom rječniku za rieči ,,Hervat'' i ,,Hervatska zemglja'' piše
prievod ne samo ,,Croata'' i ,,Croatia'', nego i ,,Illyricus'' i Illyricum''.
Za razliku od toga za pojmove ,,Serbljin'' i ,,serbska zemglja'' Mikalja kaže
da znače ,,Servianus'' i ,,Seruia/Rasia''.
Proslov iz
knjige povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu
2000.:
Vladislav Menčetić
(Dubrovnik, 1617-1666) (,,Od robstva bi
davno u valih/Potonula Italija/ O harvackieh
da se žalih/ More otomansko ne razbija'')
https://hr.wikipedia.org/wiki/Vladislav_Men%C4%8Deti%C4%87
Djelo ,,Trublja slovinska''
koje je objavio u Jakinu 1665. godine. Djelo je posvetio hrvatskom plemiću,
banu, vojskovođi i pjesniku Petru Zrinskom. Zrinskog je opjevao prije svega
zbog objavljivanja hrvatskog prijevoda mađarskog epa njegova brata Nikole o
opsadi Sigeta 1566. godine. Panegirički slavi antiturski angažman Petra
Zrinskog. Menčetić je toliko izdizao Zrinskog da ga je u pjesničkoj viziji
vidio kao osobu koja će osloboditi Carigrad.
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.207)
Vladislav Menčetić u
pjesmi ,,Trublja slovinska'' (1663.) opjevao Petra Zrinskog i proglasio ga
,,trubljom slovinskom'' i najglasovitijim pjesnikom ne samo u ,,dubrovačkih
krajeva'' odnosno ,,dubrovačkijeh država'', nego takvim pjesnikom ,,kojim se
diči sadašnji narod svega puka slovinskoga''. Poslije umjesto ,,puk slovinski''
rabi ,,puk hrvatski'': ,,Tva svies znana
tebe izvisi - Varh svieh častih svieta ovoga, - O tvom svietu diha i visi -
Narod puka h(a)rvatskoga.''
- Mario
Grčević: IME >>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.213)
Ruski grof i diplomat Petar Andrejevič
Tolstoj (1645.-1729. (?)) putovao je 1697.-1699. Europom za diplomatske i
obavještajne potrebe ruske diplomacije Petra Velikoga.
- 1697-1699. - Ruski
diplomat i grof Petar Tolstoj krajem XVII stoljeća u svom djelu ,,Putovanje po
Europi'', nasuprot grada Korčule, koji je smješten na otoku, kaže da se na gori
nalazi samostan i bogomolja Rimske crkve na ozemlju dubrovačke provincije. Rieč
je o crkvi Gospe od Anđela s franjevačkim samostanom u Podgorju kod Orebića (usp.
Kužić 2013: 140). Oko toga samostana, od kojega se prema Tolstoju prostire
vladavina dubrovačke kneževine, po gorju žive Raguzani (Dubrovčani), koji su
pomorski kapetani, astronomi i mornari. Svi govore slavenskim jezikom, svi
znaju talijanski, a zovu se Hrvatima
(Gervati) i drže se rimske vjere (1992: 113).
Proslov iz
knjige povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu
2000.:
Rus P. A. Tolstoj godine
1698. u južnom dijelu južne Hrvatske (Dubrovačka Republika i Boka Kotorska) nalazi
Hrvate: ,,V Dalmacii….Raguzane... nazivajutsja Hervati''; od
Herceg-Novoga do Perasta primorski brjegovi su ,,zaselenni Horvatami''
(naseljeni Hrvatima).
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.193, 194)
Glagoljaš Ivan Paštrić (1636.-1708.),
podrietlom iz Poljica, koji je cieli život proveo u Rimu. On je 1699. na
prednjoj stranici ,,Leipzižkog lekcionara'' zapisao sljedeće: ,,Character est Cyrillianus, lingua Serviana
vel Croatica vel Dalmatica vulgaris''. (zbog ćiriličnih slova je vjerojatno
nadodano ,,lingua Serviana'')
Leipzižki lekcionar nastao je sredinom
XVI. st. na dubrovačkom području na bosančici kano priepis drugoga izdanja
,,Bernardinova lekcionara iz 1543. (Schutz 1963, Barbarić 2011). U prvom izdanju
Bernardinova lekcionara iz 1495. njegov se jezik na latinskom zove
,,vulgarizacio dalmatica''. U drugom izdanju Bernardinova lekcionara, koje je
priredio Benedat Zborovčić 1543., jezik se zove ,,slovinjski'' (,,stumačenje
slovinjsko...''), a u trećem izdanju Marka Andriolića iz 1586. zove se
hrvatskim imenom. Sva ta izdanja tiskana su latiničnim pismom (Bratulić 1995:
507-508).
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.214)
Proslov iz
knjige povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu
2000.:
fra Bernardin Pavlović
(rođen je u Stonu 1685.-1763.)) (U knjizi ,,Pripravljenje
za dostojno reći Svetu misu...'' (je priredio ,,za korist naroda harvasckoga'') koju je namienio misnicima
,,naroda našega, koji se latinskim jezikom ne služe'', kaže da je on ,,iz
Dubrovnika''. Knjigu ,,Pokripljenje
umirući...'' (izdanja 1747., 1797., 1800.) je u harvaski jezik popravi i
prištampa... za korist naroda Harvaskoga.
U Mlecih 1747.'')
https://hr.wikipedia.org/wiki/Bernardin_Pavlovi%C4%87
,,Priprauglegnie za dostoino rechi suetu missu i posli iste Boggu
zahuaglegne / i zuagieno iz missala rimskoga i skupgleno, iz tomaçeno iz mnoghi
ostaly devoti kniga i u' haruaski jezik pomgliuo i virno privedeno po Ozcu Fra
Bernardinu Paulovichiu iz Dubrounika Reda Svetoga O. Franceska ... - U Mleczi,
1747''
-https://hr.wikipedia.org/wiki/Ru%C4%91er_Bo%C5%A1kovi%C4%87
-
https://narod.hr/kultura/marito-mihovil-letica-zasto-srbija-i-dalje-pati-za-hrvatskim-dubrovnikom
-
Letica napućuje na Vladimir Varićak: Ulomak Boškovićeve korespondencije,
Zagreb, 1911., str. 344.-346.
- Marito Mihovil Letica: Bošković
je samo Hrvat, Hrvatsko slovo, 27. siječnja 2012., str. 16.-17.
- Harris, Robin. Dubrovnik, A History. London:
Saqi Books, 2003. ISBN 0-86356-332-5
Ruđer Bošković (Dubrovnik,
1711.- Milano, 1787.) - Većina izvora govori o njegovu hrvatstvu. U pismima
sestri Anici (Anna), govori joj kako nije zaboravio hrvatski jezik. Bošković
nikada nije osporavao svoju povezanost s rodnim gradom, pokrajinom i narodom.
Kad ga je d`Alembert u jednoj svojoj publikaciji nazvao »talijanskim
matematičarem velikoga ugleda«, Bošković je u djelu Voyage astronomique et geographique to izpravio napisavši da je
Dalmatinac iz Dubrovnika, a ne Talijan. Većina njegovih pisama rodbini i
prijateljima u Dubrovniku napisana je na hrvatskom (ilirskom) jeziku. Kad je
bio u Beču 1757., uočio je hrvatske vojnike kako idu na bojište u tieku
Sedmogodišnjeg rata i odmah otrčao vidjeti ih, želeći im 'Božju pomoć' po
starom hrvatskom običaju. U pismu bratu Baru u Dubrovniku iz Beča 1757.,
opisuje taj susret s častnicima hrvatskih postrojbi. Na kraju pisma oduševljeno
je napisao: »Eviva Haddick e i nostri
Croati!« Dok je živio u Parizu, svjedočio je jednoj vojnoj paradi, te kad
je opazio hrvatsku jedinicu iz Dubrovnika izgovara: "Evo ih, moji hrabri Hrvati!".
Proslov iz knjige povjesničara Mate
Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.:
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.208)
Dubrovčanin Joakim Stulić,
pisac najvećega hrvatskoga dopreporodnoga leksikografskog djela, napisao je:
,,Rjecsosloxje slovinsko-italiansko-latinsko'' 1806., ,,Lexicon
Latino-Italico-Illyricum'' 1801., ,,Vocabolario italiano-illirico-latino''
1810. U rječniku iz 1810. Stulić pridjev ,,Illirico'' prevodi kano ne samo
,,slovinski'', već i kano ,,hrovatski, horvatski, harvatski'' (1810: 731), a
imenicu Illyricus'' prevodi sa ,,Slovinac'' i ,,Hrvat'' (i inačicama tih
imena). Za tal. ,,fatto di costumi illirici'' navodi da se na ,,ilirskom''
odnosno ,,slovinskom'' reče ,,poharvatjen'' (1810: 732). U ,,Lexicon
Latino-Italico-Illyricum'' piše: ,,Illyrice, in Illirico, slovinski, harvatski,
hrovatski, horvatski'' (1801: 674)
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.225)
Dielovi
zapisnika (koji su pisani njemački) sa sjednice od 17. studeni 1791. i od 9.
siečnja 1792. gdje dvorski savjetnik grof Edlinger podupire episkopa i dvorskog
savjetnika Ilirske dvorske kancelarije Petra Petrovića i tvrdi da bi Stulićev
rječnik u srbskim školama prouzročio odnarođivanje i prekid srbske
književnojezične tradicije:
,,Srpski narod bi ovakovim rečnikom zaboravio
po vremenu čitati svoje knjige. Morao bi učiti latinski, mađarski, hrvatski i u
opće svaki jezik koji mu je u susedstvu, te bi izgubio svoju narodnost. S tim
bi dakako moral uginuti i obeležje toga naroda, koje ga je vekovima delilo od
tolikih drugih naroda.'' (Magarašević 1898[194]: 6)
Episkop
Petrović smatra Stulićev dubrovački rječnik hrvatskim i koji nema veze sa
Srbima:
,,Slavenosrbi
su svoj crkveni jezik kultivisali i on se kod njih sve više razvijao, pa sad
najedanput im se nameće mnogo različitiji jezik hrvatski. Ni za naš narod ne bi
dakle zgodan bio taj rečnik a kamo li za ostala slovenska narječja u našoj
državi. Hrvatski dijalekat je prema slavenosrpskom, kao npr. gornjonjemački
prema švapskom'' [...]
,,Ako se hoće ovo delo da štampa o državnom
trošku, tada referent Petrović po svojoj dužnosti mora izreći, da je ovakvo
delo onda zgodno samo za Hrvate i Dalmatince, jer samo njima može koristiti, a
slovenski narod koji samo ćirilicu poznaje mora ostati pri rečniku koji je i
dosad bio. [...] Naš narod nema dakle te potrebe, da se služi tuđim rečnikom,
koji mu istiskuje iz ruku pradedovsko pismo.''
(Magarašević 1898 [194]: 4-5, usp. Brlek 1987: 70)
Srbski
episkop nije prihvaćao Stulićev rječnik čak ni kad su Austrijanci nudili da ga
tiskaju na ćirilici. (Brlek 1987: 92)
Inače, krajem
18.st se pod hrvatskim jezikom najviše podrazumievala kajkavština, ali episkop
Petar Petrović Stulićev štokavski (i)jekavski rječnik izričito zove ,,jezikom
hrvatskim''.
Proslov iz knjige povjesničara Mate
Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.:
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.208)
Dubrovčanin Marko
Bruerović (Marc Bruere Desrivaux, oko 1770.-25.XI.1823.) u svezi s dubrovačkim pomodstvom
u 18.st. i početkom 19.st. da od ,,čupe'' (služavke) ,,do najponosne vladike'',
i od ,,pivnice'' do dubrovačkih senatora (,,glasovita Pregata'') ,,stidi se
svak jezik slovinski čisto govorit'', kritizira da svatko ,,Slavne bi se slatko
harvatske odreko starine'' (Počić 1852: 55-58). Bruerović je bio podrietlom
Francuz. Bio je pkesnik na više jezika, među ostalim i na dubrovačkom hrvatskom
jeziku.
Proslov iz knjige povjesničara Mate
Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.:
Ivan Antun Kaznačić godine
1848. u ime dubrovačkoga ,,općenstva
gradskoga'' upućuje pismo ,,obljubljenoj
našoj bratji Hervatima''
- https://narod.hr/kultura/marito-mihovil-letica-zasto-srbija-i-dalje-pati-za-hrvatskim-dubrovnikom
O tobožnjoj povezanosti
Srbâ s dubrovačkom književnošću sve je u dvije rečenice kazao srpski književni
povjesničar i kritičar Jovan Skerlić, za kojega nipošto ne bismo mogli reći da
je bio naklonjen Hrvatima. Tako je Skerlić u djelu Istorija srpske književnosti
iz 1914. pravo i pošteno napisao ovo: „Dalmatinska, a naročito dubrovačka
književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti. […]
Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako
ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom.“