Povratak / Back

Zločini partizana nad Muslimanima na Sandžaku

 

Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata i ulazka partizana u sandžačke gradove, komunistička vlast je doniela odluku da po kratkom postupku kažnjava sve one koji po njihovoj procjeni nisu bili na crti samovlasti. Na ciljniku novopečenih vlastodržaca našli su se gotovo svi ugledniji Bošnjaci iz toga vriemena, koji nisu bili članovi partizanskog pokreta. Prema riečima sudionika toga doba i onih koji su iza sebe ostavljali pisane tragove, oni mirni građani, pogotovo oni imućniji, pismeniji i ugledniji Bošnjaci koji su znali da ničim nisu ukaljali ruke niti obiteljski ugled, i računali su da mogu ostati slobodno živjeti u svojim mjestima, odbijajući napustiti svoja imanja, našli su se na udaru novih vlasti.

Njih je gutala noć, a od tada je ostala izreka ,,dvojica bez duše, treći bez glave'', jer je dovoljno bilo da netko pokaže prstom na nekog čovjeka, pak da toga odvedu i da ga obitelj više nikad ne vidi. Jedno od najmnožtvenijih i najsredbotvorenijih strieljanja neistomišljenika se odigralo na Hadžetu, danas gusto naseljenoj novopazarskoj četvrti, a tada nenaseljenoj poljani podno brda Tepe.

U savezničkom praskanju Novog Pazara iza bačenih praski na Hadžetu ostale su rupe koje su ubojice izkoristili kano množtvene grobnice za sve strieljane Bošnjake. Do danas niti jedna od tih grobnica nije obilježena, pak stoga raduje zahtjev Bošnjačkog narodnog vieća da se razsvietle događaji vezani za zločin protiv Bošnjaka, da se prikupe pisani tragovi i zabilježe svjedočenja suvremenika i potomaka stradalih, a da se nakon toga obilježi pogubilište. Zanimajući se za ovaj predmet, pisac ovog proslova je došao do pisma u kome Osman (Zvizdić - brat Hasana Zvizdića) iz Sjenice, unapried svjestan onoga što ga čeka te noći izpod podglavače svoje supruge Lutve, ostavlja svoje posljednje napisano pismo. Izvornik ovoga pisma je kod njegovog sina Huseina koji danas sa svojom obitelji živi i radi u Njemačkoj.

U to vrieme počinje otimačina imovine najbogatijih ljudi. Pripadnici OZNE prate viđenije ljude i bilježe sve one koji s njima imaju bilo kakvu vrstu dodira. Nedugo zatim dolazi do množtvenih uhitbi, uhićeni se odvode u zatvor koji se nalazi pored sgrade tadašnjeg suda, a svjedoci iztiču da su mučenja do te mjere bila surova da su se stanovnici tog naselja odseljavali u druge dielove grada, jerbo nisu mogli slušati jauke onih koji su bili iza zidina novopazarskog zatvora. Pomoć u životnim namirnicama, od strane Ujedinjenih naroda (UNRA) dieljena je uglavnom obiteljima čiji su prvaci bili komunisti, dok bi se ,,izabrane obitelji'' ostavljale gladne.

Ljude su uglavnom strieljali noću, a riedak izuzetak je bio tadašnji predsjednik obćine Novi Pazar, Aćif efendija Hadžiahmetović koji je na Hadžetu 21. siečnja 1945. godine zajedno sa svojim prijateljima strieljan usried biela dana.

Nakon događaja na Hadžetu dolazi do još jednog vala odselitbe Bošnjaka u Tursku, a sliedeći, još množtveniji val odselitbe, ponovit će se kasnije i u vrieme Aleksandra Rankovića.

 

 

Izvod iz knjige "Sandžak porobljena zemlja"

Množtvena strieljanja Bošnjaka na Hadžetu u Novom Pazaru


Partizani su strieljali skoro sve najuglednije Pazarce toga vriemena i mnoge druge Bošnjake iz drugih sandžačkih gradova. Pogubljenja su vršili na Hadžetu, u Novom Pazaru. Suvremenik tog doba poznati i cienjeni Husein-Ceno Zatrić iz Novog Pazara kaže o tom vriemenu sliedeće:


"Tada je predsjednik Prijekog suda u Pazaru bio neki Đorđe Peruničić koji je nagrdio naš narod. Na Hadžetu su pored Aćifa efendije, sjećam se, strijeljani i Ahmetaga Daca, Ćamil Karišik, Ibrahim-lbro Rasovac sin Salih-bega Rasovca, Abit Grbović - šećerđija, Azem Balinac, Mehmed Ćilerdžić, Hasib Nikšić, Iso Hrvaćanin, Amir Brunćević, Osman Zvizdić iz Sjenice i mnogi drugi. Bilo ih je grdno mnogo, ne mogu da se sjetim svih tih nesrećnika koji su izgubili glavu na pravdi Boga."


Javno strijeljanje Aćif - efendije i Ahmeta Dace

(21. januara 1945)

Autentično svjedočenje o javnom pogubljenju dvojice najuglednijih pazarskih političara ostavio je, danas sedamdesetogodišnjak Jusuf Poplata, rođeni Pazarac, koji živi u Turskoj.

"Sjećam se ko danas, počinje Jusuf svoje svjedočenje, kroz čaršiju je prostrujala vijest da će se sutradan (21. januara) na Hadžetu streljati Aćif i Ahmet Daca. Ja sam u to vrijeme, kao petnaestogodišnjak, bio u partizanskoj miliciji. Iz znatiželje sam na Hadžet pošao sa mojim prijateljem Medom Rožajcem. Snijeg je bio napadao do koljena. Narod se bio iskupio na hadžetsku livadu koja se nalazila sa druge strane današnjih Bolnica. Tu je nekada bilo igralište. Na livadi je bilo, pored narodne mase, i oko 300 vojnika. Oni su bili postrojeni naspram nas. Svi smo gledali u pravcu gradskog zatvora odakle je trebalo da dođu Aćif i Ahmet. Nije prošlo mnogo kada su se pojavili sa vezanim rukama i nogama. Vojnici su ih priveli do telefonskih bandera i tu ih vezali lancima sa rukama otpozadi. Pala je komanda da se pristupi streljanju. Desetak vojnika je izašlo ispred njih. Partizanski oficir je izdao naređenje da se streljaju. Odjeknuli su pucnji i obojica se klonula glavom. Doktor Benčan, Slovenac koji je radio u Pazaru, je trebao da konstatuje njihovu smrt. Opipao je puls obojici i pokazao da je Ahmet Daca još živ, jer mu je srce još uvijek pulsiralo. Jedno partizanče, nije imalo više od četrnaest godina, prišlo je, skinulo sa ramena njemački automat i pucalo u Ahmetovu glavu. Iz raznijete glave poprskala je krv na sve strane. Poslije toga su im poskidali opanke, vunjene čarape, satove i kapute. Naređeno nam je da se raziđemo i šta je poslije bilo sa njihovim tijelima niko ne zna." (13)


Kako su izgledala ova strijeljanja opisuje i sandžački književnik Omer Turković:

"... Tog trenutka se vojnici (partizani) postrojiše na ivicu kratera i repertiraše puške i bez komande iznenada suknu vatra. Svi su popadali u blato na dno jame bez ijednog glasa, nisu imali vakta ni šehade da provedu. Vojnici odložiše puške pored jednog mezara i uzeše lopate te svališe zemlju sa ivica na polegle leševe pokrivši ih blatom i ubrzo potom krenuše niz groblje ka čaršiji." (14)


Među nevino ubijenim Sandžaklijama se nalazio i rahmetli Osman Zvizdić iz Sjenice. Ovaj čovjek se nikada nije bavio politikom, svi su to znali u Sjenici. Međutim, partizani su ga ubili jer je Osman posjedovao veliku imovinu, a nije im odgovarala ni činjenica što je upravo Osman bio rođeni brat čuvenog Hasana Zvizdića. Njegov sin, Husein Zvizdić (Mert), danas ugledni biznismen u Njemačkoj, sjeća se tog vakta i priča kako su partizani vršili masovne likvidacije na Hadžetu:

"Tijela obešenih i streljanih Muslimana partizani su bacali u velike rupe na Hadžetu koje su nastale nakon savezničkih bombardovanja krajem rata. Sutradan bi u čaršiji istakli spisak ubijenih koje su partizani nazivali "narodnim izdajnicima."

 

 

Free Web Hosting