Muslimani u Zagrebu

 

Nova, višestruko zanimljiva knjiga u izdanju zagrebačke Islamske zajednice i Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”
Muslimani u Zagrebu: Minarete je sagradio Pavelić, a srušio ih je Mika Špiljak

Poglavnik Ante Pavelić stiže na otvaranje džamije u kolovozu 1944. godine



Poslije “Židova u Zagrebu” te “Holokausta u Zagrebu”, čiji su autori otac i sin, Slavko i Ivo Goldstein, u zagrebačkim se knjižarama pojavila i knjiga koja će mnoge zaintrigirati ne samo naslovom nego i sadržajem. Riječ je o knjizi “Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja” koju su zajedno izdali Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu te Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

Autor joj je pak Zlatko Hasanbegović, mladi povjesničar zaposlen na spomenutom Institutu, ali i aktivan pripadnik zagrebačke Islamske zajednice. Knjiga je zapravo njegov dopunjen magistarski rad “Muslimanska zajednica u Zagrebu 1918.-1945.” koji je obranio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a u povjerenstvu je, među ostalima, bio i Ivo Goldstein.

Susret s islamom
Višestruka je vrijednost ove Hasanbegovićeve knjige. On tako prvi put sustavno i opširno progovara o postanku i razvoju muslimanske zajednice u hrvatskoj metropoli. Opće je poznato da su se Hrvati s islamom susreli na početku provala osmanske države na Balkan koja je do kraja 16. stoljeća zauzela najveći dio hrvatskoga etničkog prostora.

Mirnodopski kontakti s islamskim svijetom u Zagrebu počinju od sredine 18. stoljeća, kada se javljaju dotad nepoznati oblici trgovine i drugi međusobni kontakti. No ti se trgovci nisu zadržavali u gradu, osim privremeno, jer tada još na hrvatskim područjima islam nije bio priznat kao vjera.

Znatno veće migracije nastaju poslije austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Tako osim trgovaca i onih koji su u potrazi za poslom, u Zagreb sve više dolaze mladi muslimani iz BiH koji upisuju studije, a samim time uključuju se i u zagrebački društveni i kulturni život. Ako ne znate, veliku ulogu u dolasku muslimana imao je i otac domovine Ante Starčević!

Autor o tome piše: “Starčevićev nacionalizam oslobođen svih konfesionalnih natruha, doktrinarno oporbenjaštvo i objektivan odnos prema islamu, magnetski su privlačili prvi postosmanski bosanski muslimanski intelektualni naraštaj, zaokupljen idealom harmonizacije islamske tradicije i glavnih tekovina europske modernosti”.

Zakonsko priznanje
Napokon, Hrvatski je sabor 1916. i zakonski priznao islam u banskoj Hrvatskoj, koja je tada bila posljednje pravno područje u Austro-Ugarskoj Monarhiji u kojem status islama nije bio zakonski uređen. Nakon 1918., u novoj jugoslavenskoj državi počinje snažan val useljavanja muslimana prema Zagrebu koji je bio važno trgovačko, poslovno i industrijsko središte.

Brojnost muslimana u gradu utjecala je na imenovanje prvoga građanskog imama 1919., Ismeta Muftića. Pošto je u tadašnjoj državi unificirana islamska vjerska uprava, Zagreb je 1934. dobio prvu islamsku vjersku općinu. Potom je Gradsko poglavarstvo ustupilo općinski stan u Tomašićevoj 12 u kojem je bio smješten i prvi zagrebački mesdžid kao stalni bogoštovni prostor. Na toj adresi danas je sjedište Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Osim vjerskih, zagrebački muslimani osnovali su i niz kulturnih, društvenih i socijalnih društava.


Trg Kralja Petra I. Velikog Oslobodioca 1938. godine

Novo razdoblje za zagrebačke muslimane nastupa uspostavom NDH. Iako je to doba bilo obilježeno nizom zločina, muslimanima je donijelo kontinuitet i daljnji rast, prije svega zbog pojačane migracije iz BiH prema Zagrebu. Najznačajniji simbol tog razdoblja je tzv. Poglavnikova džamija, odnosno zagrebačka džamija u koju je pretvoren dotadašnji Dom likovnih umjetnosti Ivana Meštrovića.

Ideja o zagrebačkoj džamiji začeta je davno prije 1941., prije Drugog svjetskog rata trebala je početi njezina gradnja na Zelengaju, a onda je poglavnik Ante Pavelić izravnom intervencijom odredio da se uz Meštrovićevu zgradu podignu tri minareta te da to postane bogomolja zagrebačkih muslimana.

Velika vrijednost knjige jest u tome što su u njoj prvi put u cijelosti objavljene sve fotografije s otvaranja džamije u kolovozu 1944. godine, kao i njezina vanjština te unutarnji izgled. Neke od tih povijesnih fotografija i mi donosimo, čime će zacijelo neki biti iznenađeni jer nisu znali da su na današnjem Trgu žrtava fašizma stajala tri minareta.

Dva projekta
Nacrt za džamiju izradili su odvojeno arhitekti Stjepan Planić i Zvonimir Požgaj. Ustaške su vlasti prihvatile Planićev projekt s tri minareta pa je njemu povjereno njezino vanjsko uređivanje, a Požgaju je prepušten interijer. Tri armirano-betonska minareta bila su visoka 45 metara, sa 120 unutarnjih stuba u svakom i prostorom za dizalo.

Bili su dovršeni u proljeće 1942. godine. Svaki minaret na dnu je bio uokviren bračkim kamenom koji su isklesali brački klesari. Od istog je kamena napravljena i Meštrovićeva zgrada. Svaki minaret imao je usto kružni balkon (šeref), a na vrhu odgovarajući znak (alem). Unutrašnjost zgrade bila je potpuno izmijenjena i prilagođena novoj namjeni.

Nije poglavnikova
Nova džamija, međutim, nije bila dugoga vijeka. NDH je ubrzo propala, a komunisti su minarete odlučili srušiti. Iako su se muslimani tome protivili, posebice zagrebački, koji su držali da to nije poglavnikova, već njihova džamija, u koju su uložili i pozamašan novac, nalog za rušenje minareta i preuređivanje džamije konačno je izdao tadašnji potpredsjednik Predsjedništva Gradskog narodnog odbora u Zagrebu Mika Špiljak.

Muslimani su natrag dobili prostor u Tomašićevoj, ali ne i inventar džamije koji su tražili. Iako su ga komunisti zaplijenili s optužbom da ga je državnim novcem kupio ratni zločinac Pavelić, bez zadrške su “Pavelićeve ćilime” neko vrijeme držali u prostorijama Izvršnog vijeća NR Hrvatske!

Dolazak komunista na vlast značio je i pogrom muslimana pa je tako zagrebački muftija Ismet Muftić osuđen na smrt. A zagrebačka muslimanska zajednica vratila se na svoje početke nakon 1918. godine.