Povratak / Back

 

Snimka priznanja partizana Sime Dubajića o zločinima nad Hrvatima na Bleiburgu:

http://www.youtube.com/watch?v=3_6nJFlo5fs

 

Dva zanimljiva članka o Josipu Brozu koji analiziraju njegovu, po svemu sudeći, izravnu zločinačku ulogu nakon kraja Drugog svjetskog rata, a koja bi u najmanju ruku mogli biti korisni u traženju činjenica svim ljudima dobre volje.


Ovim putem također dajemo podršku udruzi NGO Istina, koja se uvijek nesebično zalagala da prava istina ne bude
zaboravljena.

Iz godine u godinu se sjećamo naših nevino pobijenih domobrana i civila. I dok se sjećamo razmišljajmo s jedne strane o njihovom domoljublju, rodoljublju i bogoljublju, a s druge o pomućenoj pameti onih koji su naredili njihovo ubojstvo, koji su ga izvršili i potrazi gdje se to dogodilo.

Nisam čuo da su Nijemci, Talijani, Francuzi i drugi masovno ubijali svoje sunarodnjake, ali partizani su se natjecali tko će pobiti vise svojih. Žalosno i sramotno! Ali moralo se šutjeti da je odluku o pokolju hrvatskih domobrana donio Tito. To je onaj Tito, za kojega se agitiralo i po Hercegovini da ga se predloži za Nobelovu nagradu za mir. A htjelo se prekriti da je on naredio da se pobije preko 14.000 hrvatskih mladića iz Hercegovine! Tako Bleiburg i križni put hrvatskog naroda je zločin engleskih vojnih vrhova i partizanskog komandanta maršala Josipa Broza Tita.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tito je naredio ubijanje hrvatskih civila i razoružanih hrvatskih domobrana i ustaša, nakon sto su ih razoružane predali Englezi partizanima 15. svibnja 1945.

Da to nije moje nagađanje upozorit ćć vas na nekoliko podataka. O stradanju u Kocevskom Rogu ostavio je svjedočanstvo Simo Dubajić. On je u listu Svet prvi put za javnost izjavio: "Iznenada sam dobio nalog da se 30.000 domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu…

Takvu odluku niko nije mogao doneti, sem Tito! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu!"
Radi cjelovitijeg sagledavanja tih najtragičnijih događaja u povijesti hrvatskog naroda želio bih navesti neke činjenice.

U knjizi Bleburski pokolj - putovi smrti hrvatskog naroda (1945.- 15. svibnja 2002.) stoji i slijedeće: Tito je naredio ubijanje hrvatskih civila i razoružanih hrvatskih domobrana i ustaša, nakon sto su ih razoružane predali Englezi partizanima 15. svibnja 1945. Naime, deset dana kasnije, točnije 26. svibnja 1945. Tito je javno istakao na mitingu u Ljubljani: "Što se tiče ovih izdajica kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to je sada stvar prošlosti. Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već je stigla većinu; samo manjina izdajica uspjela je pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo. Ta manjina nikada vise neće zuriti u naše lijepe planine, naša cvjetna polja.

Ako se to i dogodi, trajat će kratko vrijeme"... [1]
I križni put hrvatskog naroda je zločin engleskih vojnih vrhova i partizanskoga komandanta maršala Tita!

U knjizi Marka Lopušine Krvavo proleće, iz ciklusa Ubij bližnjega svog (Narodna knjiga, Beograd, 2002.) navodi se, malo zakašnjela, ispovijed oznaša-egzekutora, jednog od šefova izvršenja zločina.

"Komandovao sam u Kočevskom rogu", izjavio je prvi put za javnost Simo Dubajić u listu Svet, srpnja 1990. godine. "Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim, jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. godine došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata.

Pre toga sam trinaestoga maja dobio od Tita depešu da niko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju, da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu, imali su je i svi ostali komandanti… Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija-Macek, Maks Bace i Jovo Kapičić.

Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije mogao doneti, sem Tito! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. Bio sam šef i kontrolisao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je izvršila XI. dalmatinska brigada u kojoj je komesar bila Mila Planinc. Ona je za streljanje tražila dobrovoljce i najpoverljivije komuniste. Bilo ih je 85 ili 90, ali više od 100 nije. Strojem je komandirao drug po imenu Periša.

Zvali smo, ga još Dinko i Ljubo. Sedeo sam ispred jedne krčme i pio Bakarsku vodicu. Imao sam dvadeset i jednu godinu. I vojnici su bili mladi. Dolazili su kod mene, potezali iz flaše, povraćali i padali u nesvest. Bio sam pijan, pa nije isključeno da sam baš ja dao naređenje da se posle streljanja baci eksploziv u te jame, kako neko ne bi iz njih izašao živ. Za te jame u Kočevskom Rogu rekao nam je Ivan Macek, ministar slovenačke policije. On je poznavao taj kraj, tu se, uostalom, tokom rata skrivao Glavni štab Slovenije."


Po svemu, istinit je i Titov brzojav-depeša, sto nije spriječilo prolijevanje krvi, i nikoga, pa ni Tita ne može amnestirati zapovjedne (ne)odgovornosti za stravični zločin!

Nakon rata uslijedili su ne samo dramatični događaji pri vjerolomnom izručenju hrvatskih domobrana i civila, nego i sudbinu tih nesretnih ljudi. Kad su izručeni domobrani sprovođeni ulicama morali vikati: Mi smo izdajnici! Mi smo banditi! Potom su pobijeni. To je stravična cijena, osobito za jedan mali narod. Da nekim komunistima u Herceg-Bosni i izvan nje ova istina ide na živce, nije nikakvo čudo. Istina se teško podnosi kad rusi vlastitu laz i iluziju.

Jedan dužnosnik i obavještajac američke vojne obavještajne službe još 1944. je izvješćivao da postoji naređenje da partizani ne samo da moraju ubiti sve ustaše nego i one "koji su živjeli pod fašističkom vlašću". Tito traži slijepu poslušnost i smatra da su samo Rusi njegovi saveznici.

Tako su shvatili da je Tito neprijatelj Amerike i da je on "diktator koji vrši politička ubojstva i eksproprira iz političkih razloga. Do promjene američke politike prema titoističkoj jugoslaviji došlo je zbog "neopisivih strahota" titoista u Trstu za vrijeme jugoslavenske okupacije od 29. travnja 1945. do sredine lipnja. Za Tita i Staljina Trst nije bio tako značajan, kao takav, nego da su oni za predstojeći rat s Amerikancima htjeli dobiti najbolju stratešku poziciju. Ponovno se potvrdilo da ličnosti utječu na povijesna događanja i razvoj tih događanja.

Za razliku od nas, Amerika se uvjerila da je Tito krvnik i diktator. Naime još početkom studenog 1945., preko svoje obavještajne službe, Amerikanci su saznali da su titoisti masakrirali mnoge stotine Talijana, koji su bili goli i vezani bačeni u tzv. "fojbe", spilje. Tadašnji američki predsjednik Truman smatrao je da su Italija i Vatikan moguće antikomunističke tvrđave. Da bi ojačao te antikominističke snage, Truman je istrgnuo Trst iz partizanskih ruku. Truman je smatrao da je Tito "opasan komunist" i više od toga Tito je bio predstraža sovjetske ekspanzije i agresije protiv Europe. Truman je smatrao da se Tito okaljao ratnim zločinima i zločinom protiv humanosti.

Trebat će puno vremena da se sruši mit o Titu kao "humanistu" i prijatelju Zapada. Naime, za vrijeme prvih godina "titoizma", tj. prvih nakon Drugog svjetskog rata, Tito je naredio krvave represije disidenata i izgradio je koncentracijske logore, gdje su zatočenici gladovali, te ih istrijebio na Golom otoku.

Tako se narod našao u novom totalitarnom režimu - pod vladavinom komunista. Komunisti su "instrumentalizirali", krivotvorili i iskoristili mnogostruku i raznovrsnu oslobodilačku borbu protiv okupatora za svoje monopolističke svrhe. To krivotvorenje povijesti traje još i danas. O tome ratu komunista protiv antikomunista trebalo bi kod nas napisatim dokumentarnu knjigu. Što prije to bolje, jer još ima živih svjedoka.

U posljednje vrijeme u nekim tiskovinama objavljeni su tekstovi u kojima se "pronalaze" dokazi koji amnestiraju Tita za zločine počinjene u Bleiburgu. Jedan od njih je i tekst pod naslovom Titova naredba od 14. svibnja 1945., objavljen u Vjesniku od 21. kolovoza 2003.

Pred rastanak s ovogodišnjeg našeg druženja može se ustvrditi: dok je među nekim Hrvatima i muslimanima tijekom posljednjih godina ojačala "mistifikacija" i nostalgično veličanje Tita, i to ne bez podrške vladajućih struktura, na Zapadu postoje jake snage koji ne će dopustiti da Tita pokazuju bezazlenijim, nedužnijim nego što je on zaista bio. I najogrčeniji bivši i sadašnji komunisti moraju shvatiti da titoizam u današnjem i budućem svijetu nema šanse.

[1] J. Ivičević, Tito je dao nalog za Bleiburg, Glasilo za Hrvate širom svijeta, GLASNIK Hrvatske Seljačke stranke, 70/1999., br. 45., str 8.

Prof. dr. fra Andrija Nikic
nikic.andrija@tel.net.ba


...


U petak, 16. rujna, saborski zastupnik dr. Andrija Hebrang sa skupinom prijatelja posjetio je Macelj i okolna brda. Pritom su obišli do sada otkrivena grobišta u kojima su ležale ili su iskopane kosti onih koje su partizani pobili nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Hrvatska je jedna od rijetkih država u svijetu u kojima još nisu identificirane civilne žrtve iz Drugoga svjetskog rata, a slični problemi događaju se u i oko civilnih žrtava iz Domovinskoga rata.
• Kako ste se počeli baviti istraživanjem civilnih žrtava u Domovinskome ratu?
- Istraživanjem civilnih žrtava Domovinskoga rata ne bavim se profesionalno, nego sam se time počeo baviti kao domoljub.
• Koliko je na Macelju žrtava partizanskoga genocida?
- Računa se danas da je na Macelju između 12 do 17 tisuća kostiju. A svi su pobijeni nakon 15. svibnja 1945., nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a najviše u lipnju te godine. To je samo jedna skupina ovakvih grobišta kakvih u Hrvatskoj ima jako puno.
• Koji je najvjerodostojniji izvor o partizanskim zločinima i grobištima nakon Drugoga svjetskog rata?
- Najbolje je posegnuti za rezultatima povjerenstva koje je Hrvatski državni sabor osnovao 11. veljače 1992., a pod nazivom Komisija za utvrđivanje hrvatskih ratnih i poratnih žrtava.
• Koliko možemo biti zadovoljni radom te Komisije?
- Na žalost, ta Komisija počela je raditi tek 1995. nakon okončanja Domovinskoga rata i izgona agresora, jer smo bili zaokupljeni važnijim problemima obrane države. Radila je do 1999., manje od četiri godine. Prema procjeni Komisije, u Hrvatskoj postoji 700 grobišta onih koji su pobijeni od lipnja 1945. nadalje. U Bosni i Hercegovini je 90 grobišta, a u Sloveniji 200 grobišta. Prema slovenskim procjenama, nakon rata ubijeno je 190.000 ljudi. Mi nemamo podatke za naše područje, ali se vjeruje da je bilo više od 200.000 žrtava partizanskoga genocida.
• Koji bi mogao biti točan broj?
- Točan broj, na žalost, nije utvrđen - već tri godine nitko ne istražuje poratne žrtve i ta grobišta. To je najveći dug koji 15 godina stara hrvatska država ima prema žrtvama koje su simbol komunističke diktature, osvete i najstrašnijega načina rješavanja političkih protivnika.
• Koliko je grobišta na Meceljskoj gori?
- Na Macelju je još oko 150 neistraženih grobišta. Na žalost, ona nisu istražena i osobno ću pokrenuti inicijativu da se nastavi s tim istraživanjima. Dosad su na Macelju iz pronađenih i otvorenih grobišta izvađene kosti iz 23 jame. Te jame spomenuto Saborsko povjerenstvo je otkrilo, detektiralo i iz njih su iskopali 1163 kostura i pohranili ih na zagrebačkome Medicinskom fakultetu na Šalati.
Inicijativa je potekla od tri hrvatske udruge: Časničkoga kluba 242, na čijemu je čelu Stjepan Brajdić, Društva političkih zatvorenika i Hrvatskoga domobrana. Te tri udruge vrlo su aktivno radile na časnome pokapanju ta 1163 kostura, a ja sam im se pridružio s nakanom da im u tome pomognem.
• Što sada slijedi s tim kosturima?
- Pri kraju je izgradnja kosturnice u koju će oni biti pokopani na blagdan Svih svetih ove godine, a najzaslužniji za to je lokalni župnik fra Drago Brglez. Zahvaljujući donaciji, napravio je betonski dio toga grobišta i buduće crkve u kojoj će se obilježavati žrtve Bleiburga. Grobište i crkva uz cestu su Krapina - Macelj, tri kilometra prije slovenske granice, u selu Fruki. U izgradnji kosturnice, osim ove tri udruge, financijski su potpomogli Vlada RH i brojni pojedinci. Na blagdan Svih svetih kosturi će biti položeni u odgovarajuće lijesove, prevezeni u Fruke i položeni u izgrađenu kosturnicu. Sve uz crkveni obred, kako i dolikuje. Time će se samo djelomice dati počast onima koji su nakon rata ubijeni od zločinačke komunističke ruke.
• Što dalje slijedi?
- Planira se organiziranje istraživanja svih ostalih grobišta na području Macelj. A obveza hrvatske države je istražiti i ostala postojeća grobišta. U zaključku rada Komisije iz 1992. Kazimir Sviben je najavio kako treba istražiti 20 grobišta u godini, tako da bi taj posao bio završen u sljedećih pedeset godina. Brža dinamika gotovo nije moguća jer su ta grobišta, poput ovih na Macelju, praktički nedostupna. Nalaze se u najnepristupačnijim krajevima, obraslima gustom i neprohodnom šumom i makijom. Upravo su komunisti birali takva mjesta kako bi sakrili svoje krvave tragove.
• Odakle još uvijek strah kod ljudi u razotkrivanju partizanskih zločina?
- Sve vrijeme, od zločina u lipnju 1945. pa sve do 1990., na Macelju je bilo zabranjeno planinarenje, branje gljiva i lov kako planinari, lovci i seljaci slučajno ne bi otkrili ulegnuća u zemlji. Ta se grobišta lako prepoznaju i po drukčijoj boji trave koja tame raste. Na žalost, trava bolje raste na grobištima.
• Oni koji su i znali, plašili su se bilo što reći?
- Točno. Strah je bio prevelik da bi se samo tako riskirao život. I dandanas preživjeli svjedoci, pa čak i njihovi potomci, plaše se govoriti o tomu. I čovjek koji nas je vodio tom šumom na moje pitanje čega se i danas plašite, odgovorio je: “Oni koji su to radili, još su među nama i njihovi prvi potomci. Oni koče istraživanja i mi ih se bojimo za sebe, za našu djecu i stoga šutimo”. I zato se u slobodnoj, pravnoj i demokratskoj hrvatskoj državi i dalje ne može javno govoriti o najvećim zločinima koji su se ikada dogodili. Pa zato i danas treba hrabrosti za istraživati te jame.
• Tu se dotičemo i neprovedene lustracije?
- Kod nas se lustracija nije provela zbog srpske agresije pa nam je trebalo narodno jedinstvo. To su, na žalost, iskoristili oni koji zagovaraju poslijeratne komunističke zločine i nastoje ih potpuno prikriti. Dovršenje toga posla ne može sada više ići putem lustracije jer je ona zakašnjela, ali može se ići na otkrivanje istine. Jedino što Hrvatskoj i njezinim građanima u budućnosti treba to je istina. Činjenica je da danas nema istine ni o poslijeratnim žrtvama Drugoga svjetskoga rata ni o žrtvama Domovinskoga rata. Ni jedno ni drugo nije zastupljeno ni u našim udžbenicima ni u našim medijima. Prikrivanje istine je najveći protivnik hrvatske budućnosti. I zato treba govoriti o tim stvarima. Ja nisam za politiziranje, već sam za znanstveni pristup i zbog djece i zbog drugih država koje još ne znaju istinu o Hrvatskoj; ni o novijoj ni onoj prije 60 godina. Sramotno je za hrvatsku državu i tužno za hrvatski narod to što i one istražene jame na Macelju nisu obilježene.
• Pa te su 23 jame bile potpuno obilježene?
- Jesu, ali je netko maknuo sva obilježja. Stoga je naš zadatak trajno obilježavanje svake istražene jame, da se istraži preostalih 150 jama, i sve to stavi na kartu. Time ćemo obilježiti uspomenu na taj križni put i ostvariti znak zahvalnosti iz suosjećanja prema tim žrtvama.
• Na kolikoj su površini sve te jame na Macelju?
- Sve jame na površini su u krugu od pet do šest kilometara.
• Koje ste jame obišli i koje jame danas poznajete?
- To su jame na području Lepe Bukve i planine Ilovac. Područje Lepe Bukve desno je od ceste Krapina - granica i tu je obilježena samo jedna jama u blizini sâme ceste. To je poznata jama IV.D. uz koju narod polaže vijence i svijeće. Poznata je po tome što su na njoj jedine identificirane žrtve. U toj je jami bio 421 kostur, 400 časnika i 21 svećenik. Točno se znaju imena svih ubijenih svećenika.
• Kako se to točno zna?
- Kada su ih vodili na stratište, oni su za sobom bacali kuglice od krunice. Sljedećih dana to su djeca pokupila i po tome se zna kojim su ih putem vodili, i tako su pronašli jamu IV.D. Te njihove krunice kao relekvije su pohranjene u franjevačkome samostanu u Krapini. Popis imena svih 21 svećenika na samomu su ulazu s desne strane župne crkve u Đurmancu, zahvaljujući fra Dragi Brglezu.
• Zna li se još što o ubijenim svećenicima?
- Točno se zna da su svećenici ubijeni u noći 4. na 5. lipnja 1945. Zna se i tko ih je pobio. Izravni izvršitelj zločina bila je OZNA. Najstarijega i najpopularnijega svećenika dr. Josipa Kunčevića iz Slavonskoga Broda prvoga su ubili hitcem u glavu. To je osobno učinio zapovjednik OZNE za to područje, zloglasni Stjepan Hršak, koji je doživio duboku starost i za nagradu dobio vilu na Tuškancu. Dr. Kunčević je bio ravnatelj i vjeroučitelj brodske gimnazije i kao takav jako omiljen u narodu. Nakon Kunčevića, zloglasni Hršak ubio je također hitcem u glavu još preostalih 20 svećenika.
• U istoj jami je pronađeno 400 kostura časnika vojske koja se predala. To su ljudi koji su predali oružje i svakako su zaslužili suđenje? Tko je ubio njih?
- Tako je trebalo biti. I njih su ubili, ali ne kao i svećenike. Njihove lubanje nisu prostrijeljene.
• Kako su njih ubili?
- Njih su ubili tupim predmetom. Zašto su ih ubili tako ispričao nam je očevidac i njegova pokojna majka. Kako su u lipnju 1945. noću iz maceljskih šuma odjekivali pucnji, ljudi u okolnim selima su bili uznemireni. Pitali su kaj to puca, a rat je završen? Zbog toga su ostale žrtve ubijali tupim predmetom po glavi.
• Koliko se zna o organizaciji komunističkih zločina? Uvijek je teško u kratkomu vremenskom razdoblju pobiti puno ljudi, a komunisti su ih pobili nekoliko stotina tisuća?
- Partizanski čelnici za taj posao su se pripremili prije kraja rata. Godine 1944., kada se naslućivala pobjeda Saveznika, organizirana je stožerna i vrlo strogo disciplinirana organizacija OZNA. Ona je imala samo jedan glavni zadatak - da nakon završetka rata pobije sve političke protivnike. Englezima se nisu samo predali pripadnici Hrvatske vojske, nego i civili koji su bježali od partizana bojeći se osvete. Tu je bilo civila koji su pomagali svim vojskama koje su prolazile kroz njihova sela i gradove i u čija mjesta nisu stigli partizani. Kada je Josip Broz isposlovao isporučivanje, predaju Hrvatske vojske, među ustašama i domobranima bilo je više od polovine civila. I zato je osnovana OZNA. Zapovjednik OZNE bio je Aleksandar Aca Ranković, a krovne zapovijedi su išle od Broza, koje je Ranković izravno davao zapovjednicima na terenu. Time je OZNA bila samostalna. Jedno od rijetkih priznanja zapovjednika OZNE bilo je devedesetih godina priznanje Slovenca Ivana Matije.
• Što je rekao Matija?
- Hvalio je Broza kako je dao nalog da se poštede mlađi od 17 godina. Na žalost, prema ovim kostima, vidimo da se zapovijed nije poštovala. No on je rekao da su izravne zapovijedi dobivali od Josipa Broza Tita. To je dokaz da je Broz najveći zločinac u povijesti hrvatskoga naroda. Ne po neizravnoj, nego po izravnoj zapovjednoj odgovornosti. Zapovjedio je zločine i napravio je cijelu organizaciju da se izvrše ti zločini.
• Pa zašto se onda danas onemogućava sustavno istraživanje svakoga tog grobišta?
- Zato što bi mnogi sljednici Brozove komunističke doktrine i cijela doktrina dobili negativni kontekst. I zbog toga ih i razumijem. Ali ne razumijem one političare koji ne žele da povijesna istina u tomu kontekstu iziđe na vidjelo.
• Koliko su tih grobišta uništili partizani?
- To se ne zna. Poznat je dokument Vicka Krstulovića, jugoslavenskoga ministra unutarnjih poslova 1945. godine, u kojemu on daje nalog da se svi grobovi strijeljanih protivnika unište, skinu ograde i sva obilježja i da se na tome mjestu naprave nasadi različitoga bilja, po mogućnosti ukrasnoga, koje će se uzgajati za prodaju itd. Sve su to dokumenti koji moraju ući u naše udžbenike i koji moraju ostaviti istinu o hrvatskoj povijesti.

• Kako tumačite izjavu predsjednika Stjepana Mesića u kojoj klasificira jasenovačke i bleiburške žrtve?
- Za mene je to politizacija žrtava koju treba najoštrije osuditi. Jasenovačke žrtve su žrtve koje svi priznajemo i nema danas u Hrvatskoj nikoga tko njima ne će izraziti svoj žal i odati im dužno poštovanje. To su žrtve jednoga suludog vremena i suludoga režima koji je obračunavao sa svojim ratnim protivnicima na najokrutniji način. Međutim, potpuno identične žrtve su žrtve nakon završetka Drugoga svjetskog rata gdje su, ovoga puta bez logora, komunisti obračunavali sada ne više s ratnim nego s političkim protivnicima. Ni jedne ni druge žrtve nisu imale pravo na obranu. A predsjednik države, koji je usto još i pravnik, morao bi znati da su jednake sve žrtve koje su ubijene bez prava na obranu. I dok god mi to ne ćemo priznati, i dok god ne ćemo odati počast jednim i drugim žrtvama, i dok god ne ćemo reći istinu o jednim i drugim žrtvama ta će nas tema izgrizati iznutra, odnositi nam nepotrebnu energiju i spriječavati normalni sveukupni razvoj hrvatske države. Zbog toga istina o jednim i drugim žrtvama mora biti jedina svetinja za hrvatsku budućnost. Tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon njega partizanske ubojice civila morale su poštovati odredbe Ženevske konvencije iz 1929. prema kojoj je bilo zabranjeno ubijanje zarobljenika, pa tako i civila. ..

Preuzeto iz Fokusa

 

 

Tito osobno naredio ubijanje ratnih zarobljenika

 

Izvor: Glas Koncila, broj 22, 31. svibnja 2009.

Razčlanjujući knjigu Pere Simića ,,Tito-fenomen stoljeća'', Zvonimir Despot piše u Večernjem listu:

,,Jugoslavenski vojskovođa Josip Broz Tito između 9. i 12. svibnja 1945. osobno je u Bielom dvoru na beogradskom dedinju naredio da se pobiju ratni zarobljenici! Tu je usmenu naredbu dobio tadašnji načelnik Trećeg, protuobavještajnog oddjela Ozne podpukovnik Jefto Šašić! Taj podatak je jedan u nizu odkrića beogradskog novinara i objavljivača Pere Simića. O tome piše u svojoj najnovijoj knjizi ,,Tito-fenomen stoljeća'' koju upravo izdaje Večernji list. Simić je ovu priču napisao prema svjedočenju iz prve ruke. Šašić se, naime, uoči razpada bivše Jugoslavije, 1988., povjerio beogradskom prijatelju s kojim pak Simić surađuje više od 30 godina ter mu izpričao Šašićevu izpoviest. Prema njoj, Tito je u noći naredio da mu dovedu Šašića i Simić dalje bilježi: ,Druže maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.' (...)

- Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!

Kao da ga je tek tada zapazio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio:

- Pobiti!

Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u smjeru zapada naredio:

- Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!

Simić zaključuje da je to bio najveći množtveni zločin u Europi poslije predaje nacističke Njemačke.

 

 

http://www.youtube.com/watch?v=PCZtbFrB39s

,,Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti''

(Titova zapovied svim stranačkim odborima i zapovjednicima vojnih jedinica, ožujak 1945.)

 

 

,,Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.''

(Svibanj 1945., iz Titovog govora u Ljubljani)

 

 

,,Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U ,,Wartime'' ja nisam skrivao svoje mišljenje da su ta ubojstva besmisleni čin gnjevne osvete.''

(M. Đilas (Titov podvladonosac), prosinac 1979., razgovor u britanskom Encounteru)

 

 

,,V slovenski zemlji pomorjeni Hrvati - 190,000''

(Iz sbornika ,,Tudi mi smo umrli za domovino'', str. 421., Ljubljana 2000.)

 

 

,,Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.''

(Iz izvještaja Aleksandra Rankovića u Beogradskoj skupštini (u to vrieme podvladonosac unutarnjih poslova, glavešina vojnog i tajnog redarstva), 1. veljače 1951.)

 

 

,,Da pošteno kažem istinu, ja mislim, i to ne samo ja, da je Stepinac jedan integralan čovjek, čvrst karakter, koga je nemoguće slomiti. On je zaista pravedan osuđen, ali koliko se je puta desilo u historiji, da su pravedni ljudi osuđeni iz političke nužde.''

(Milovan Đilas, Hrvatska revija, 1956.)

 

 

,,Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak i kakva ,,nezavisnost'' Hrvatska od Jugoslavije! Ma drugovi (podsmijeh) za to se ne morate brinuti, PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ĆE HRVATI IMATI SAMOSTALNU DRŽAVU!''

(Josip Broz Tito, govor postrojenim vrhunskim postrojbama JNA 22. 12. 1971. u Rudom, mjesec dana nakon gušenja Hrvatskog proljeća)

 

 

,,...rušitelji Jugoslavije preuzeli su vlast...

...Bez obzira na stavove predsjedništva mi ćemo udariti svom našom snagom. Mi ne možemo više da čekamo i ne će više biti povlačenja. Izdaja Jugoslavije je očita...

...Izdajice treba ubiti na licu mesta bez milosti i razmišljanja...

...upotrijebiti sve snage i otvoriti vatru na svakoga tko se protivi našim akcijama...

...za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju!''

(Iz govora Blagoja Adžića, načelnika glavnog stožera JNA na sastanku 150 visokih častnika JNA, Beograd, 1. srpnja 1991.)

(Dan iza toga, JNA je napala Tenje, Čelije, Erdut i Ilok, na kojima su primienjene navedene prietnje.)