Zahvaljujuči počasnom arijstvu znatan broj židova zauzimao je istaknuta mjesta u Ustaškom pokretu u državnom aparatu u gospoda

Činjenice koje govore da Ustaše nisu bili antisemiti niti da su mrzili Srbe

Zahvaljujuči počasnom arijstvu znatan broj židova zauzimao je istaknuta mjesta u Ustaškom pokretu u državnom aparatu u gospodarskom životu i u vojsci.Mr.Vjenceslav Topalović tvrdi da je u hrvatskim oružanim snagama bilo 28 generala židovskog podrijetla.Nekoliko najviših hrvatskih državnih dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama ili ženama koje su bile u bližem srodstvu sa židovima,Pavelić,Slavko Kvaternik,Oršanić,Žanić, i dr.

Sve to dokazuje da je taj antisemitizam tuđinski diktat a ne tradicija i smišljena politika.To međutim potvrđuju i druge činjenice.

Odnos Ustaškog pokreta prema Židovima nedvosmisleno je razjasnio Budak,kada je,izdajući tjednik Hrvatski narod,u lipnju 1939.napisao:Tjednik Hrvatski narod nije i neće biti antisemitsko glasilo,ali isto tako ne će nikada voditi ničiju,pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku.

Da je do toga došlo pod inozemnim,sigurno njemačkim,pritiscima,za sada će se samo navesti svjedoćanstvo bl.Alojzija Stepinca,kojemu je teško poricati istinoljubivost.Na ispitivanju pred OZN-om u Zagrebu 20.svibnja 1945.on je izjavio,da je prigovorio Paveliću zbog rasnih zakona,zahtjevajući od njega,da ukine tu sramotu,koja sigurno nije nikla iz hrvatske duše,na što mu je Pavelić odgovorio:Jasno je,konačno i moja supruga nije čiste arijske rase,pa prema tome nije ovaj zakon po našoj namisli i volji.

Dakle,izuzevši antisemitizam,koji mu je bio nametnut za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske,Ustaški pokret nije imao ni jedne dodirne točke s fašizmom i nacionalsocijalizmom.Svaka eventualna sličnost je prividna jer potječe iz bitno različitih motiva i u bitno različitim okolnostima.Na to je mislio i prof.Aleksandar Seitz,visoki hrvatski državni dužnosnik,kada je u Karlovcu 8.kolovoza 1943.izjavio,da je pogrješno naš vladavinski sustav prosuđivati po tome,kako se on očituje u ovako teškim prilikama,misleći pri tomu sigurno na rat.Sve će to potvrditi i drugi dokazi,koji se navode.

Nasuprot tomu,nacionalsocijalistička Njemačka je sustavno progonila ustašku emigraciju i onemogučavala joj rad.Dr.Branimir Jelić tvrdi,da ga je gestapo pozivao i zatvarao bar četrdeset puta,a od toga u toku jedne godine bio je dvadeset pet puta zatvoren i osam puta je stupio u štrajk glađu.O onemogučavanju ustaške djelatnosti govore i njemački diplomatski dokumenti.U pismu,što ga je njemački državni tajnik dr.Lammers poslao 30.studenoga 1933.Rosenbergu,poglavaru vanjskopolitičkoga ureda NSDAP-a,a u kojemu se traži,da dužnosnici NSDAP-a ne ometaju zabranu izlaženja ustaških novina,izričito stoji:Reichskanzler je,kako znate,iz ideoloških razloga protiv bilo kakvih pomaganja i podupiranja emigranata.U okružnici njemačkoga ministarstva vanjskih poslova,poslanoj raznim njemačkim poslanstvima 27.i 29.listopada 1934.u svezi s marsejskim atentatom,također se izričito tvrdi:Hrvati nisu nikada primili nikakve financijske pomoći od bilo kojeg njemačkog ureda.Naprotiv,njemačka i jugoslavenska vlada surađivale su uvijek protiv hrvatskih emigranata.I sama Italija je prema njima dvolično postupala.Kad god je mislila,da se može sporazumjeti s Jugoslavijom,zabranjivala je rad Ustaškoga pokreta,a ustaše je,uključivši i samoga Pavelića,zatvarala,slala u zatočeništvo i raseljavala po Italiji,tako da ne mogu doći u svezu jedan s drugim.Prema tomu,niti su Pavelić i Ustaški pokret najprije i isključivo tražili oslonac u fašističkoj Italiji i nacionalsocijalističkoj Njemačkoj,niti su im ga ove širokogrudno davale.Bilo je upravo obratno.

Gotovo od početka svoje djelatnosti Ustaški se je pokret izričito ograđivao od fašizma i nacionalsocijalizma.Tako je Ante Valenta,tajnik Hrvatskog domobrana za Južnu Ameriku,pisao godine 1935.da domobranstvo nema ništa zajedničkog ni sa fašizmom,ni sa komunizmom,ni s kapitalizmom,ni sa klerikalizmom.Hrvatski domobran je naziv,pod kojim je Ustaški pokret djelovao u Sjevernoj i Južnoj Americi.

Paveličeva izjava iz već spominjanog letka iz 1937.,da Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima opčenite naravi,nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske,u stvari je ograđivanje i od fašizma i od nacionalsocijalizma.No,Pavelić se je izričito ogradio od fašizma i u jednoj svojoj poruci u Hrvatsku godine 1938.,u kojoj je rekao,da se treba u svakoj djelatnosti i radu služiti ustaštvom a pobijati neprijateljski protivnički manevar,kojim oslobodilačku borbu i borce nastoje okrštavati sa frankovstvom,fašizmom i drugim imenima,želeći tako kod neupučenih kompromitirati ljude i djela.

Tvrdeći da fašizam i nacionalsocijalizam odgovaraju samo duši talijanskoga odnosno njemačkog naroda,od tih ideologija se je ogradio i Budak,kada je 1939.napisao,da nitko ne bi uspio,da kod sebe uvede bilo fašizam bilo nacizam,jer ni jedna ni druga nauka ne odgovara duši nijednog drugog naroda,pa su zbog toga a ne zbog protivljenja vlasti propali pokušaji osnivanja tih pokreta kod drugih naroda.Ali Jugoslavenski orijentirana hrvatska historiografija,koja se je bavila ovom problematikom,tvrdi,da se je Pavelić knjigom Strahote zabluda,objavljenom 1937.u Italiji,deklarirao za fašistički sustav.To ne odgovara istini.U Strahotama zabluda Pavelić se bavi teorijom i praksom komunizma,kao največega ljudskog zla,pa se pita,kako mu se suprostaviti.U suprostavljanju komunizmu,po njemu,fašizam i nacionalsocijalizam su uspješniji od liberalne demokracije,koja omugučuje njegovo širenje.No,on ta tri sustava podrobno ne analizira pa se i ne opredjeljuje ni za jedan od njih.

Inače, mnogi su istaknuti ustaški dužnosnici krajnje se negativno izražavali o fašizmu i nacionalsocijalizmu. Dr. Julije Makanec je pisao,da je fašizam pogazio slobodu pojedinca i da će neki narodi morati natrag u krvi osvajati slobodu, koje su se u teškim trenutcima svoga kolektivnog života odrekli

Prof. Ivo Oršanić kasnije upravni zapovjednik Ustaške mladeži, isticao je,da su svi nositelji totalitarizma (komunizma, fašizma, nacionalsocijalizma) nosioci zla i zločina i da je svaki totalitarizam negacija životnog smisla, i prema tome apsurd.

Dr.Vilko Rieger,neko vrijeme pročelnik za promidžbu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,tvrdio je,da sva tri sistema,nacionalni socijalizam,fašizam i komunizam,nose despotske oznake,oni su diktatorski i autokratski,da nitko nema pravo svoj društveni poredak drugomu nametati,pa ni komunisti,fašisti i nacionalsocijalisti,i da je hrvatski narod protivan svakoj diktaturi.

Franjo Nevastić,sigurno jedan od najpoznatijih ustaških orijentiranih sveučilistaraca uoči Drugoga svjetskoga rata,iznosio je stajalište,da njemački rasizam,koji je osnov cijelom naziranju nacionalsocijalizma i koji prožima duboko cijeli pokret,znači negaciju kulturne strane fašizma,negaciju momenata spiritualnosti i religioznosti,pa se poziva na ruskoga filozofa Berdjajeva,da je nacionalsocijalizam gori i od komunizma,a fašizam mu opet svojom težnjom za socijalnim unitarizmom i totalitarizmom,pa svojim nekim supsidijarnim rekvizitima,koji se uza nj redovno pojavljuju(militarizam,ekspanzivnost itd)prijeti opasnošću da prekorači granice svoga socijalnog poziva na štetu slobode,koja je prvi preduvjet ljudske sreće uopće.

Takva shvačanja bila su opčenito raširena u ustaškom redovima,pa je to moralo izazvati nezadovoljstvo s Ustaškim pokretom šašice nacionalsocijalista,predvođene Stjepanom Bućem i Slavkom Govedićem,koja je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pokušala osnovati nacionalsocijalističku stranku,ali su hrvatske državne vlasti to onemogučile,a kolovođe te zamisli su redarstveno nadzirale.Ali neprijateljstva između ustaša i tih nacionalsocijalista nisu se iscrpljivala samo u tome.Izgleda,da je ponekad među njima dolazilo i do fizičkih obračuna,koja su završavala smrću.Tako Hans Helm,njemački policijski attache u Hrvatskoj,javlja svojoj središnjici u Berlinu,prema prijevodu na srpski jezik,da je 6.kolovoza 1942.ubijen na ulici u Zagrebu Wilhelm Hamp,Folksdojčer i pripadnik Hrvatske nacionalsocijalističke partije,od strane agenata ustaške policije.Izričito tvrdi,da je u pitanju političko umorstvo,pošto su članovi ove,od Slavka Govedića rukovođene partije,zuzimale stav protiv tada postoječeg režima,a večina njih sarađivala je obaveštajno tesno sa nemačkim ustanovama,a naročito sa samim Helmom.

(Proglas zapovjednika gradića Rogatica, satnika M. Vrkljana, od 24.siječnja 1942) Priepis. ZAPOVJEDNIČTVO HRVATSKE VOJSKE U ROGATICI. Broj: Službeno dne 24. siječnja 1942. Rogatica PROGLAS stanovničtvu grada Rogatice i rogatičkog kotara.Dana 23.o.mj.na osnovu rješenja Ministarstva unutarnjih poslova,primio sam dužnost zapovjednika mjesta i dužnost predstojnika kotara Rogatičkog.Odmah prvi dan svoje službe u ovome kotaru,vidio sam jednu strašnu sliku.Žene i ljudi pravoslavne vjere napuštaju svoje domove iz straha,da ne budu poubijani od ustaša i milicionara.Ovaj rad nije ustaški i ljudi,koji to čine,to su pljačkaši i razbojnici.Ubijanje i klanje nevinih ljudi,žena i djece,pa bili oni pravoslavni,muslimani ili katolici,je zločin,koji se protivi svim zakonima.Jednom zauvjek hoću da znaju i muslimani i pravoslavni i katolici,da je Nezavisna Država Hrvatska država rada,reda,mira i poštenja.Svaki onaj,koji pokuša da na svoju ruku kroji pravdu i zakone,neprijatelj je i zločinac spram Nezavisne Države Hrvatske. Njemu nije mjesto u Hrvatskom narodu,nije mu mjesto u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Znam da su mnogi muslimanski domovi popaljeni,opljačkani i porušeni.Znam i to:da je mnoga muslimanska majka ostala bez muža,bez sina i bez kčeri.Znam da su mnoge kuće proplakale i u crno zavijene.Ipak braćo muslimani to nam ne daje pravo,da na svoju ruku vršimo odmazdu.Budemo li na svoju ruku pljačkali,ubijali nevine ljude,žene i djecu,onda zaista niste pravi muslimani,niti ste pravi ljudi,niti Hrvati.Nezavisna Država Hrvatska dosta je prolila krvi za ove Vaše krajeve,a budite uvjereni da neće ostati dužna ni onim zločincima,koji Vaše drage i bliže poklaše i domove Vam popališe.Krivac,pa bio on musliman ili pravoslavni dobit će kaznu na osnovu zakona.Nevini,pa bili oni pravoslavni ili muslimani uživat će uvijek zaštitu Nezavisne Države Hrvatske.Muslimani,budite Hrvati,ne vršite nasilja,ubistva i pljačke.Uzimajte u zaštitu poštene i ispravne komšije,pa ma kojoj vjeri oni pripadali.Izvršavajte naređenja svojih predpostavljenih pa će biti sve dobro.Zlikovca neću trpjeti na teritoriju ovoga kotara i iste ću kažnjavati najstrožije.U to ime naprijed sve za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hvatsku-Živjeli!ZA DOM SPREMNI!Zapovjednik mjesta,kotarski predstojnik satnik-M.Vrkljan,v.r Za točnost priepisa jamči:Oficijal:Marijan Vulić U Zagrebu,dne 13.veljače 1942.

Nada Kisić Kolanović: NDH i Italija, str. 262.

Izvađeno iz: Sbornik dokumenata NOR-a, XIII/2., dok. 2., str. 13.-18.

Hrvatska vlada je podkraj 1941. stupila u dodir s Jevđevićem. Pregovaračka misija povjerena je ustaškom logorniku Ivanu Poljaku, koji se 30. prosinca susreo s Jevđevićem u Splitu u svojstvu izaslanika Poglavnika. Po nalogu generala Ambrosija razgovor je tajno snimljen i kasnije je poslužio kano dokaz da ustaška vlada gaji lažne osjećaje prijateljstva prema Talijanima. Iako susret Poljaka i Jevđevića nije imao važnijeg izhoda, valja ga zabilježiti jer pokazuje da je ustaška vlada pokušavala uzajamni rat Hrvata i Srba ,,prekinuti'' i pronaći neki drugi put ,,reguliranja nesuglasica''. Na Jevđevićev upit je li Poglavnik spreman vratiti Srbima ,,sve ono što im je oduzeo'', Poljak je izriekom potvrdio da je Vlada spremna tretirati pravoslavce kano punopravne građane, a zatočenima udieliti amnestiju. Jevđević je uz sva jamstva pozvan da dođe u Zagreb na konkretne pregovore. Ovdje posebno želimo iztaknuti da iz Poljakovih izjava možemo osjetiti protutalijansko razpoloženje među Ustašama a i to da je hrvatstvo Dalmacije za Vladu bilo izvan svakoga spora. Poljak je kazao: ,,Kao Hrvat i Ustaša veoma žalim što smo došli do točke na kojoj smo sada, ali vam mogu reći da su, što se tiče Dalmacije, čitav hrvatski narod i vojska protiv Italije (...). Hrvatska sbog duhovnih, političkih i privrednih razloga, a nadasve vojnih razloga, ne može ostati bez Dalmacije (...). Glavni neprijatelj čitavoga hrvatskoga naroda i vojske je Italija, i mi bismo bili spremni da se izmirimo sa Srbima (...). Talijanima je u interesu da se Srbi i Hrvati međusobno uništavaju i da ginu: eto zbog čega su s jedne strane naši saveznici, a s druge strane vas snabdijevaju oružjem, da biste se borili. To je stara priča podieli pa vladaj'', zaključio je Poljak. Jevđević je najavio da će od hrvatske vlade zatražiti jamstva za povratak Srba na svoja ogništa i u državnu službu te primjenu amnestije i abolicije. Pristao je da s hrvatskom propustnicom doputuje u Zagreb, ali pregovori, prema svemu nisu nastavljeni.

Ali, srbski vođe su očito odlučili radije ići s Talijanima:

Nada Kisić Kolanović: NDH i Italija, str. 262.

Izvađeno iz: Svjedočanstvo V. Vrančića u: M. Sinovčić, N. D. H. u svietlu dokumenata, 202.

Skoro istodobno (podkraj 1941.) Poljakovom pokušaju pridobivanja Jevđevića, Talijani su Jevđeviću i Trifunoviću-Birčaninu iznosili zamisao o aneksiji čitave hrvatske obale i o pripojenju iztočne Hercegovine Crnoj Gori. Budući da u tome vide alternativu za spas Srba, četnički se prvaci uključuju u talijansku kampanju za okupaciju NDH do demarkacijske linije. U lipnju 1941. trojica srbskih političara (Niko Novaković, Uroš Mijović i Uroš Desnica) odletjeli su talijanskim vojnim zrakoplovom u Rim, pokušavajući Mussolinijevu uredu uručiti takav zahtjev, što im nije uspjelo.

Iz denvnika Diane Budisavljević, poznate spasiteljice Židova i Srba u NDH:

IZVOR: Glas Koncila; broj 32-33; Velika Gospa, 2019.

- Budisavljević je dobivala dozvole od ustaških vlasti da spašava srbsku djecu, ter to znači kako to nije morala raditi potajno.

- Ustaše pomaću Budisavljević oko spašavanja kozaračke djece, kako ona sama piše u svom dnevniku 4. 8. 1942.: ,,Sestre su jako nezadovoljne. Ne će pomoći djecu odvesti u kuće. Razpravljam s liečnikom, jer ni on ni njegove sestre ne žele pomoći. Konačno mi pomažu mladi ustaše koji su dovezli kola.''

- U dnevniku se spominje ustaška dužnostnica Julija Šepić, tabornica Ženske loze ustaškog pokreta u Sisku, koja se često spominje kano pratiteljica Diane Budisavljević u njezinom dnevniku prilikom spašavanja ljudi.