BLEIBURG I NEOSTALJINIZAM

NOVI LIST 07-05-2005
SLOVENSKA POVJESNIČARKA JERCA VODUŠEK STARIČ O SVOJIM ISTRAŽIVANJIMA BLEIBURGA, NACIONALNIM TRAUMAMA I NEOSTALJINIZMU

ANTIFAŠIZAM NE PRAVDA KOMUNISTIČKE ZLOČINE

Kad netko pokušava reći da komunizam nije totalitarizam, pa kaže da su komunisti ipak bili antifašisti i imali nekakvo moralno pravo ubijati jer su žrtve bile krive – s tom teorijom nešto nije u redu

Slovenska povjesničarka Jerca Vodušek Starič predstavila je protekloga tjedna u Hrvatskoj svoja opsežna istraživanja partizanskih zločina na Bleiburgu, koja je sažela u tekstu »Kako se čistila Jugoslavija«, objavljenom u najnovijem broju zagrebačkog kulturnog magazina »Gordogan«. U intervjuu za naš list analizira današnji odnos hrvatske i slovenske javnosti i povjesničara prema tim zločinima.

Što se, u brojkama izraženo, dogodilo na Bleiburgu?
– Moja su istraživanja stara petnaest godina, nastala su za moju knjigu »Osvajanje vlasti 1944.-1946.« Prema meni dostupnim izvorima, iz tiskanih izvora JNA, iz Londona i još nekima, u Sloveniji se našlo između 200 i 500 tisuća ljudi koji su iz Hrvatske išli prema zapadu. Iako su brojke još uvijek nepotpune, preciznije se može zaključiti da ih je bilo oko 250.000. Prema izvorima JNA, na bleiburškom polju ubijeno je oko 100.000 ljudi. Izvori za događaje poslije 15. svibnja 1945. bili su zatvoreni, ali sada se otvaraju u Beogradu, i mislim da bi ih povjesničari mogli istražiti. To bi mogao biti jedan pristup. Drugi bi mogao biti onaj na kojemu se radi u Sloveniji: konzultirati što više dostupnih izvora. Treba, na primjer, usporediti knjige rođenih sa knjigama umrlih, pa polako, demografski, po svakome naselju, istražiti detaljno ime po ime. Više je metoda, ali za svaku od njih potrebna je stručno znanje povjesničara. U Sloveniji to traje već više godina. I u Hrvatskoj će, kada počne, vjerojatno trajati godinama.

povijesna istina poput beskonačnosti

Postoji li metoda da se sve utvrdi vrlo precizno?
– Metoda slovenskoga Instituta za suvremenu povijest metoda je povijesnoga instituta iz Udina u Italiji, i smatram je preciznom. No povijesna je istina kao beskonačnost: uvijek joj se približavaš, i što si joj bliže, preciznost je veća, ali nikada potpuna. Ipak, kad se jednom dovoljno približiš, možeš ustvrditi da nešto jest kako jest. Mislim da treba početi što prije, naprosto zato što su još uvijek živi ljudi koji mogu prijaviti nestanak nekoga iz obitelji. A ljudi su prijavljivali i ranije, pa se imena vjerojatno mogu utvrditi.

Pretpostavljate da brojka ubijenih može biti samo veća, a ne manja od do sada utvrđenoga broja?
– Ne mogu to tvrditi. Držim da sam iz izvora JNA utvrdila da na bleiburškome polju manjka oko 100.000 ljudi. Potom su ljude u transportima od po deset tisuća prevozili natrag prema Hrvatskoj. Našla sam da su neke i u »maršu« transportirali. Treba utvrditi točne detalje.

Koliko je bilo tih transporta?
– Slovenske su jedinice imale nalog da hrvatske i srpske zatvorenike predaju Ozni Treće armije. Dakle, povjesničar bi potražio dokumente Ozne Treće armije i vidio što su oni izvijestili. Mislim da bi se iz tih izvještaja nešto moglo zaključiti, iako vjerojatno ne do kraja.

Čini se da je broj žrtava Bleiburga veći od broja žrtava Jasenovca.
– Ne želim biti uvuče na u tu raspravu kojih je žrtava više, a kojih manje. Diskusija koja danas traje u Sloveniji pokazala je da je u nekim krajevima Slovenije žrtava partizana bilo više nego žrtava Talijana...

politika iskorištava povijest

Postoji li moralno pravo da brojke žrtava na ikakav način utječu na današnju situaciju?
– Današnju diskusiju ne bi trebalo voditi oko brojki, premda su one važne, naročito za ljude koji imaju nekoga u tim grobištima. Diskurs treba osoviti oko pitanja zašto se sve dogodilo, tko je to i iz kojih motiva počinio, zašto su ljudi bježali, koje su ih okolnosti na to natjerale... Iz takve će rasprave izaći pitanje krivnje, a potom sve treba racionalno i s puno humanog i profesionalnog osjećaja objediniti u povijest.

Kako postići da se o tome raspravlja s humanim i profesionalnim osjećajem, jer rasprava je očito drukčija?
– Drukčija je jer je potiču političari, a ne povjesničari. Povjesničari su istraživali, ali u javnosti nikada nisu inicirali rasprave, a još manje su bili akteri diskusija. Ni danas nije drukčije, iako politika i danas iskorištava povijest.

Može li se govoriti o manjku građanske hrabrosti u povjesničara?
– Može. Nama povjesničarima toliko su predbacivali da smo dio politike ili apologeti partije – moja je generacija počela raditi još u socijalizmu – da se povjesničari još uvijek, nekad i previše, trude oko izvora, a manje oko interpretacije. Kao da se boje svog građanskog, etičkog stava. Kad studentima govorim o tome, ne mogu naći druge razumljive formule osim one biblijske o »Deset zapovijedi«, iako nisam čak ni krštena. Kažem im: »Kad vam bude teško, sjetite se da postoji neko osnovno pravilo odnosa među ljudima, koje se ne krši ni u ratu«. To bi povjesničare trebalo voditi, kao i civilizacijski standardi vremena u kojemu se nešto događalo. Ono je vrijeme, naime, već posjedovalo međunarodne norme o ljudskim pravima i međunarodne norme o zločinima protiv čovječanstva, i svatko je mogao znati da će se njegova djela procjenjivati prema tim normama.

U raspravu uvodite pojam »neostaljinizam«. Objasnite ga.
– Kad netko pokušava reći da komunizam nije totalitarizam, pa kaže da su komunisti ipak bili antifašisti i imali nekakvo moralno pravo pa ubijali jer su žrtve bile krive – s tom teorijom nešto nije u redu. Neostaljinizam je u tome da smo uvijek spremni govoriti o svim ružnim stvarima fašizma i nacizma i njihovih suvremenih inačica, pa i Busha i svega lošeg u današnjem svijetu, ali – osim u nekome drugom, opet bijesnom političkom kontekstu – nismo sposobni razmotriti što je to komunizam zapravo bio. Je li ustaštvo, domobranstvo ili HSS imalo ikakve veze s čišćenjem od 1944. do 1946, kod nas? O tome nismo sposobni raspravljati, nego sve propagandno strpati u antifašizam, kao što je činio i Staljin poslije Drugog svjetskog rata.

Proglašavaju li vas u Sloveniji revizionisticom?
– Jako puno. Ali ne nerviram se zbog toga. Povijest treba revidirati uvijek kada dođu novi podaci. Nema u tome ničega lošeg. Loše je samo to što se takvim pogrdnim etiketama označuju oni koji navodno brane fašizam, što apsolutno nije točno. (razgovarao boris pavelić)

VJESNIK 12-05-2005
»Bleiburška tragedija ili hrvatski križni put 1945.«,

ZAGREB - »Spomen na Bleiburg je spomen na jedan od najgrozomornijih zločina u hrvatskoj povijesti, kad je u poratno doba, uz odobrenje jugoslavenskih vlasti i u skladu s običajima komunističke diktature, počinjen genocid nad tisućama bespomoćnih ljudi«, rekao je predsjednik Sabora Vladimir Šeks otvarajući u srijedu međunarodni znanstveni skup pod nazivom »Bleiburška tragedija ili hrvatski križni put 1945.«, te poručujući da je zadaća povjesničara utvrditi punu istinu, a danas je još nepoznata istina o točnom broju i identitetu svih bleiburških žrtava.

Akademik Dubravko Jelčić ocijenio je da se skup održava u ozračju restauracije povampirenog jugokomunizma koji je 60. obljetnicu pobjede nad fašizmom iskoristio za ponovno izjednačavanje komunizma i zapadnoeuropskog antifašizma.
»Zatečeni smo i činjenicom da predsjednik svih građana diskriminira čak i žrtve. Jedne su mu nesumnjivo nevine, dok u nevinost drugih sumnja, iako im nikad nije suđeno«, rekao je osvrćući se na Mesićevu izjavu o tome da se jasenovačke i bleiburške žrtve ne mogu izjednačavati.

Dr. Zvonimir Šeparović polemizirao je s ranijom tvrdnjom Slavka Goldsteina da treba razlikovati žrtve Jasenovca i Bleiburga jer da je u Jasenovcu počinjen genocid, a u Bleiburgu ratni zločin. »To je apsolutna laž i krivotvorina. Bleiburg je zločin, ne ratni nego poratni, zločin onih koji oslobađaju, osvajaju, a onda čiste i ubijaju bez suda«, rekao je Šeparović. [Ivka Bačić/ Marijan Lipovac]

AMAC 13052005

PRVA KOMEMORACIJA ZRTVAMA PARTIZANA NA JEDNOM OD ZAGREBACKIH STRATISTA -- TUSKANAC 64-74(RASADNIK "PEPELJARKA")

Pridruzite nam se

DANA 25. SVIBNJA 2005. U 17.00 h
NA ADRESI TUSKANAC 64-74, KOD RASADNIKA "PEPELJARKA"

gdje su - prema iskazu svjedoka Miroslava Luksica od 14. listopada 2004. (nekadasnjeg vlasnika golemog imanja koje se prostiralo na Tuskancu 64-74) - tijekom svibnja, lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 1945. godine te potom u proljece 1946. godine partizani sustavno ubijali i strijeljali razoruzane i zarobljene hrvatske vojnike i civile, koje su kamionima dovozili na ovu lokaciju otprilike dva puta tjedno.

Buduci da nadlezni organi odugovlace s istragom na ovoj lokaciji u srcu glavnoga grada Republike Hrvatske, ne znamo tocan broj hrvatskih zrtava koje skrivene i zatajivane leze na ovom stratistu vec punih 60 godina. Prema grubim procjenama svjedoka, moze se raditi o 500 do 1000 zrtava.

Stoga Vas pozivamo da nam se pridruzite u prvoj zajednickoj molitvi koju cemo na samom stratistu uputiti Nebu za sve njih - neznane hrvatske domoljube, koji su upravo tamo posljednji put udahnuli zrak Domovine za koju su dali ono najvise sto su imali, sto su znali i mogli dati - svoje zivote.

MOLIMO DA NA NASU ZAJEDNICKU MOLITVU I PRVO OBILJEZAVANJE OVOGA ZAGREBACKOG STRATISTA NE DONOSITE SVIJECE, ZBOG OPASNOSTI OD POZARA. NO, ZA VAS CE SE CVIJETAK ILI BUKETIC NA SPOMEN POBIJENIMA U RASADNIKU NA TUSKANCU 64 ZASIGURNO UVIJEK NACI DOVOLJNO MJESTA.
ZAHVALJUJEMO VAM NA RAZUMIJEVANJU I NA VASEM DOLASKU.
POZIVAMO UPRAVO VAS, PRIPADATE LI ONIMA KOJIMA JE STALO!