Skoči na: orijentacija, traži
Imenom Križni put, uz asocijaciju na osnovno značenje sintagme Križni put, naziva se stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatski civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj Bleiburga 15. svibnja 1945. Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevvja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Masovno stradanje trajalo je do svibnja do kolovoza 1945. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945. Postoje vrlo različite procjene broja ubijenih: od 45.000 do 200.000. (Hrvatska enciklopedija, sv. 6, 2004.)
Ne postoje nažalost nikekva iole egzaktna istraživanja o broju žrtava Bleiburškog pokolja i Križnog puta. Prilika da se to učini iz teško shvatljivih razloga propuštena je 1990-ih godina. Postoje vrlo različite procjene broja žrtava.
Milovan Đilas je iznio tu procjenu u jednoj od svojih knjiga tiskanih u inozemstvu. Hrvatski politički emigrant Mate Meštrović se s njim složio u kritici knjige Ivana Johna Prcele Operation Slaughterhouse.
Intervju časopisu Start, preneseno u Večernjem listu 13. travnja 1991. (Jelačić, str. 120)
Iz demografskih proračuna ukupnog broja žrtava i poznatih podataka o poginulim borcima NOR-a i žrtvama fašizma, Vladimir Žerjavić u knjizi Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga zaključuje da je broj poginulih kvislinga i kolaboracionista Hrvata i Muslimana sa područja NDH 99.000 (70.000 Hrvata i 29.000 Muslimana). Po njegovim riječima teško je procijeniti koliko je od toga poginulo u borbama tijekom rata; možda polovica.
Procjena na koju su se najviše pozivali Hrvati u emigraciji. I danas se najčešće spominje "200 do 300 tisuća žrtava".
Vidi članak: Bleiburški pokolj
Zbroj svih brojeva koje su preživjeli svjedoci objelodanili u svojim izjavama.
Procjena koju iznosi u knjizi Hrvatski holokaust (objavljeno na engleskom 1970. pod imenom Operation Slaughterhouse).
Teško je shvatljivo zašto hrvatska vlast i povjesničarska znanost nakon 1990. nisu uložile nikakav trud da se žrtve, koliko je god moguće, poimenično prebroje i dođe do približno pouzdanog ukupnog broja žrtava po kategorijama (ubijeni ustaše, domobranski časnici, domobranski vojnici, civili, ubijeni odmah po predaji, ubijeni kasnije, uhićeni i ubijeni u gradovima…)
Postojala je svojedobno saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Bila je ukinuta, po svoj prilici s pravom, jer stvarni posao nije obavila, nego se usredotočila na (uglavnom uzaludne) pokušaje negiranja pokolja za koje su krive vlasti NDH 1941-1945. Tada, sredinom 1990-ih, još je bilo dovoljno živih svjedoka, moglo ih se sve anketirati u jednoj kampanji, otvoriti fajl za svaku navedenu žrtvu (što je radio 1945, kada je posljednji put viđen živ itd), sve unijeti u baze podataka, uspoređivati i sumirati, naravno uz studij dokumenata, rezultate iskapnja i druge metode.
Postojalo je svojedobno i Hrvatsko društvo za istraživanje žrtava rata i poraća (davno je izgleda nestalo, nema ga na Internetu), a neka istraživanja radile su razne organizacije, ali ni do kakvih iole egzaktnih podataka nije se došlo. Povjesničar prof.dr. Josip Jurčević, koji je bio predsjednik navedenog Društva i profesionalno radio za saborsku Komisiju, svoj je znanstveni rad usmjerio na osudu totalitarne komunističke ideologije, što ne pomaže u diskusiji koliki je broj žrtava stvarno bio.
Ostajalo se na izražavanju snažnih emocija i osuda, političkim i ideološkim manipulacijama. Tako je bilo cijelo poratno vrjeme i sa svim žrtvama drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, ali niz popisa jest bio načinjen, možda ne po besprijekornoj metodologiji, ali neuporedivo više nego što je samostalna Hrvatska napravila (pa se recimo na osnovu tih popisa može pobiti velikosrpska propaganda o milijun mrtvih u Jasenovcu).
Ostaju zbog toga gorak ukus i sumnje. Prilika je propuštena, svjedoci su u međuvremenu uglavnom pomrli.